Nazad na sadržaj
nesvesnih formacija, ali da su „veoma organizovane, lišene samokontradikcije, iskorišćavale svako sticanje sistema Sv, i da bi se u našem rasuđivanju teško mogle razdvojiti od formacija tog sistema” (ibid, str. 190). Ovde je Frojd, čak i pre strukturalne teorije iz 1923. godine, predstavio misao formiranu u nesvesnom koja ima karakteristike sekundarnog procesa mišljenja. Međutim, sistematska razrada takvih opažanja raznih komponenti Ega morala je da sačeka do „Ega i Ida” (Frojd, 1923a), teksta koji je inaugurisao strukturalnu teoriju/drugu topografiju. „Ego i Id” (1923a) se često smatra Frojdovim poslednjim značajnim teorijskim radom. On je u ovom radu postulirao dve vrste nesvesnog: latentno nesvesno i dinamsko nesvesno. „ Latentno nesvesno ” je sposobno da postane svesno (kroz veze sa rečima) i treba ga smatrati strogo deskriptivnim terminom. „ Dinamsko nesvesno ” je deo nesvesnog koji, zbog primarnog potiskivanja, nije sposobno da postane svesno. Frojd dodaje da termin „ nesvesno ” treba da se sačuva za „ dinamsko nesvesno ” iako je, prema njemu, nemoguće izbeći nejasnoće između deskriptivnog i dinamskog nesvesnog. Ego, čiji je sadržaj pretežno predsvestan, ima dve površine, unutrašnju i spoljašnju. Za razliku od njegovog prvobitnog povezivanja Ega sa svesnošću, u strukturalnom modelu samo je spoljašnja opažajna površina, takođe nazvana „ koherentni Ego ”, svesna. U međuvremenu, unutrašnja površina, površina koja je okrenuta ka Ps je dinamski nesvesna. Ovde je Frojd došao do pitanja nesvesnih otpora, koje je postalo jedno od najvažnijih faktora u njegovom zaokretu ka strukturalnom modelu, i presudno u rešavanju problema ograničavanja primarnog procesa na potisnuto nesvesno. Napisao je: „Budući da, ipak, ovaj otpor nesumnjivo potiče iz njegovog Ega i da njemu pripada, nalazimo se u nepredviđenom položaju. Naišli smo na nešto u samom Egu što je takođe nesvesno, na nešto što se ponaša potpuno isto kao potisnuto – odnosno, što proizvodi snažne efekte, a da samo nije svesno, i što zahteva poseban rad pre nego što može postati svesno” (str.17). Frojd je konceptualizovao „antitezu između koherentnog Ega i potisnutog koji je otcepljen od njega” (str.17), i dodao da se nesvesno više ne podudara sa potisnutim; sve što je potisnuto je nesvesno, ali sve što je nesvesno nije potisnuto. Dalje, kao mentalna projekcija površine tela, „Ego je pre svega telo-Ego” (str. 27). Ego je predstavnik spoljašnjeg sveta (stvarnosti), a Superego postaje predstavnik unutrašnjeg sveta, odnosno, predstavnik Ida. Superego je poseban nivo Ega, i predstavlja internalizovane moralne prohibicije i ideale društva, i naslednika Edipovog kompleksa. Dve klase instinkata iz 1920. godine, eros i tanatos, „stopljeni, pomešani i sjedinjeni” (ibid, str. 41) ovde su smešteni u Idu. Frojd je pisao: „Opasni instinkti smrti obrađuju se unutar pojedinca na različite načine: delimično su učinjeni bezopasnim stapanjem sa erotskim komponentama, delimično su usmereni ka spoljašnjem svetu u obliku agresije, a velikim delom nesumnjivo nastavljaju svoj unutrašnji rad nesputani”, i dodao, „što više čovek kontroliše svoju agresivnost, to intenzivnija postaje sklonost njegovog ideala ka agresivnosti prema Egu” (ibid, str. 54). Ego je organizacija, koja teži sintezi, „mirotvorac” koji ublažava suprotstavljene tendencije Ida i Superega, i „ambasador”, koji stremi kompromisu između tri psihičke instance/sistema Ida, Ega i Superega, i spoljašnjeg sveta. Kompletan prikaz nesvesnog intersistemskog konflikta između tri sistema/strukture uma – Ida, Ega i Superega – i druga teorija anksioznosti usledili su tri godine kasnije, u „Inhibicijama,
238
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online