Nazad na sadržaj
stavljen na način na koji su razne nesvesne težnje (angažovane, filtrirane, zadovoljene ili nepriznate u strukturi Ego psihologije/objektnih odnosa) oblikovane iz Frojdovog (1926) centralnog koncepta opasnosti u detinjstvu od gubitka objekta, gubitka ljubavi objekta i kastracije. Edit Jakobson (1964) je dala poseban doprinos nesvesnom. Ona je postulirala da se nediferencirana instinktivna energija razvija u libidinalne i agresivne nagone „pod uticajem spoljašnjih stimulacija” (1964, str. 13). Osujećenost i zadovoljenje, postavljeni kao memorijski tragovi konflikata iz detinjstva, organizuju ova afektivna iskustva u personalizovani spektar zadovoljstva – nezadovoljstva svakog pojedinca, sa gornjim i donjim ličnim granicama. Ovaj novi model Ego psihologije omogućio je jasniju sliku evolucije self i objektnih reprezentacija za koje se smatra da su prisutne u sve tri psihičke instance (Id, Ego i Superego). Ego psihologija se menjala kako su teoretičari insistirali na kliničkim nalazima koji bi potkrepili metapsihološke pretpostavke. Ovde je razvoj uključivao neke članove rane grupe (npr. Maler, Jakobson), kao i nove generacije mislilaca (npr. Beres, 1962; Arlou & Brener, 1964; Kanzer, 1971; Rangel, 1952; Vang – Wangh , 1959). Ovo novo doba najavljeno je monografijom Arloua i Brenera (1964), u kojoj je metapsihološka perspektiva srušena pred strukturalnim uglom gledanja. Ova promena pomogla je da se otvore vrata novim načinima mišljenja o nesvesnom. Ovo je uključivalo nove integracionaliste kao što su Kernberg (1966), Kohut (1971) i Rangel (1969b). Tradicionalni Ego psihološki pristup sada je postao strukturalni model, pristup koji je do kraja 1970-ih u prvom redu prihvatila većina analitičara u Severnoj Americi. Jedna od primarnih promena u načelima ovog razmišljanja bila je reakcija protiv metapsihološke orijentacije. Baziran na metodologiji „operacionalizma” (fokus na konkretnim operacijama), razvijen je antimetapsihološki akcenat, prvo u radovima interpersonalnih/kulturoloških teoretičara H. S. Salivana (1953), Karen Hornaj (1941) i Froma (1941), koji su često selektivno koristili koncept samo kao sporedan deskriptivni termin, a ne kao glavni aspekt psihičkog života. Međutim, čak i u njihovim formulacijama, „otuđeni”, „loši”, „ne- ja” delovi sebe morali su da se drže van svesti i da budu gurnuti duboko u „nepromenljivo privatno” nesvesno. Iako ne spada u većinsko gledište, ovaj pristup je direktno i indirektno doprineo psihoanalitičkim konceptualizacijama i dinamskom radu sa ozbiljnim patologijama, konceptualizacijama ranog razvoja i produbljivanju razumevanja nesvesnih transakcija na polju transfera – kontratransfera. Sledeći izazov koji je uticao na konceptualizacije nesvesnog potekao je iz same metapsihološke tačke gledišta. Autori koji su najviše doprineli ovom izazovu su: MertonGil, koji se odrekao topografske perspektive (1963), a zatim i ostatka metapsihologije (1976; 1994) i Džordž Klajn (1976). Oni su, konačno, definisali dve psihoanalitičke teorije: (1)kliničku teoriju zasnovanu na neosporivom empirijskom posmatranju i (2) spekulativnu apstraktnu teoriju. Roj Šejfer (1976) je predložio jezik radnje kojim je pokušao da objasni psihološke pojave u dinamskim formulacijama koristeći glagole i priloge, a ne imenice ili prideve. Pored toga, Šejfer je zagovarao upotrebu jezika na način koji uključuje motivacione sile i njihove posledične radnje, kao nizove
241
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online