Nazad na sadržaj
radnji. Ovo je bio još jedan pomak u pravcu intersubjektivnosti. U kasnije antimetapsihologe spadaju Kohut (1977) i Gedo (1979). Gedo je odbacio metapsihologiju jer je izgubila iz vida „osobu” kao „sredstvo”, i predložio korektivni model selfa u odnosu na njegove objekte . Počele su da se razvijaju nove grupe, dodajući praktičare interpersonalne perspektive, self psihologije i relacione analize (Gerson, 2004; Hačer – Hatcher , 1990). Njihova klinička pažnja bila je usmerena na interpersonalno, sa izuzetkom Tomasa Ogdena (1992a & b) i Džeja Grinberga (1991), koji su se vratili pitanju nesvesnih motivacionih sila. Paralelno sa ovim razvojima događala se i druga grupa promena, „metapsihološke modifikacije” koje su unapredile upotrebu strukturalnog modela i psihičkog konflikta (Arlou & Brener, 1964), ulogu i funkciju nesvesne fantazije i transfera (Arlou, 1961, 1963, 1969 a&b; Arlou i Ričards, 1991; Abend, 1990, Gil, 1982; Gil i Hofman, 1982), razvoj karaktera (Abraham, 1923, 1925 & 1926; Rajh – Reich , 1931a&b), tok intrapsihičkog procesa (Rangel, 1969a), „ funkciju nesvesnog odlučivanja ” (Rangel, 1969b, 1971 ) i prošireni ugao gledanja na formaciju kompromisa (Brener, 1976, 1982, 2006). Promene u načinu na koji je nesvesno konceptualizovano utkane su u ove teorijske razvoje: statičan pogled na nesvesno , usmeren prvenstveno na njegov sadržaj, ustupio je mesto gledištu koje ima i fluidne i strukturne dimenzije. Ideja da nesvesno funkcioniše kroz organizaciju fantazije, višestruka stanja Ega i identifikacije (npr. aktivnost transfera, disocijacije, narcisistički načini povezivanja, razni internalizovani objektni odnosi, itd.), ali i da se kao aktivni, fleksibilni proces fluidno prilagođava sazrevanju, uvidu i integraciji, počinje polako da pronalazi svoj put do mišljenja o funkcionisanju nesvesnog. O konceptu nesvesnog počelo je da se razmišlja kao o procesu koji ima i strukturne i procesne dimenzije . Arlou (1969 a, b) i Beres (1962) su zasebno i zajednički (Beres & Arlou, 1974) pokazali kako nesvesna fantazija nije samo organizovana tematska dimenzija nesvesnog, već i dimenzija koja – kao izraz arhaičnijih želja – sazreva tokom razvoja. Ovo se podudara sa radom Sandlerovih (1984,1987,1994) i Rozenblata ( Rosenblatt , 1962) o prošlom i sadašnjem nesvesnom i o nesvesnim reprezentacijama. To, takođe, nagoveštava kasnije formulacije (Bačant – Bachant i Adler, 1997) transfera u odnosu na adaptivno i arhaično nesvesno funkcionisanje. Delo „Psihoanalitički koncepti i strukturalna teorija” Arloua i Brenera (1964) otkrilo je radikalnu rekonstrukciju koncepta nesvesnog. U srži ove reorganizacije je veza između anksioznosti i konflikta. Anksioznost je za Arloua i Brenera postala odlučujući faktor u razvoju konflikta između Ega i Ida, kao i u sposobnosti Ega da se suprotstavlja instinktivnim nagonima. Previše nezadovoljstva dovodi do anksioznosti koje su povezane sa opasnostima detinjstva. Ove anksioznosti deluju kao posuda za strahove koji organizuju nesvesno i nastavljaju da utiču na osobu (Ričards i Linč, 2010). Levald je bio još jedan teoretičar koji je značajno doprineo daljim razvojima koncepta.
242
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online