Nazad na sadržaj
i odgovore na velike konflikte, doživljaje i odnose, upravljaju njima i integrišu ih. Abend (1990) kasnije proširuje ovaj već prošireni koncept i dodaje da fantazije „mogu da funkcionišu tako da izmene i preruše druge fantazije, kao i da pruže zadovoljenje” (Abend, 1990, str. 61). Tokom razvoja, suštinski narativi nesvesnih fantazija opstaju, mada njihove manifestacije prolaze kroz bezbrojne transformacije koje za posledicu imaju različita „izdanja” koja odgovaraju različitim razvojnim fazama. Nesvesne fantazije oblikuju naše karakterne crte, određuju naše ponašanje, naše stavove, proizvode naše simptome, i nalaze se u srcu naših profesionalnih interesovanja i ljubavnih odnosa. U psihoanalitičkoj situaciji, nesvesne fantazije su u korenu svih transfernih stavova i aktivnosti. Iako su ove nesvesne fantazije promenljive i nastavljaju da sazrevaju kako osoba nesvesno traga za novijim efektivnijim rešenjima, njihovi koreni ostaju arhaični i fiksni, te kao takve nastavljaju da vrše dinamsku ulogu u doživljaju. Stoga, aktivnost nesvesnog transfera može se posmatrati kao da ima i strukturalne i procesne aspekte. Arlou i Ričards tvrde da neprihvatljive želje detinjstva „poprimaju oblik upornih nesvesnih fantazija, koje vrše trajnu stimulaciju uma” (1991, str. 309), završavajući u formacijama kompromisa na kontinuumu od adaptivnog do neadaptivnog. Leo Rangel je tvrdio da je područje psihoanalize oblast nesvesnog intrapsihičkog konflikta (Rangel, 1967). On je definisao niz od dvanaest koraka u nastanku nesvesnog konflikta (Rangel, 1969a), koji se kreće od uvođenja precipitirajućeg stimulusa do konačnog psihičkog ishoda. Rangel (1969b, 1971) se fokusirao na funkciju nesvesnog donošenja odluka Ega, u kontekstu odvijanja sveprisutnog nesvesnog intrapsihičkog procesa. Kroz ovu funkciju, pojedinac nesvesno bira da li da pokrene odbranu kako bi smanjio anksioznost koja signalizira opasnost. S vremenom, nesvesni izbori bivaju integrisani u trajne karakterne crte i fiksna očekivanja od pojedinca. Kroz njegov niz od dvanaest koraka intrapsihičkog procesa, Rangel postulira i „jedinstvenu teoriju anksioznosti”, povezujući prvu teoriju anksioznosti topografskog modela i teoriju signalne anksioznosti strukturalnog modela, kroz transformaciju traumatske anksioznosti (pasivno iskustvo Ega) u signalnu anksioznost Ega koji anticipira opasnost. Nakon Frojdovog rada o narcisizmu (1914b), koji je istovremeno bio i preteča strukturalne teorije i teorije objektnih odnosa, mnogi savremeni frojdijanci su težili da na objektne odnose gledaju kao na aspekt sveobuhvatnih psihoanalitičkih konceptualizacija (Blum, 1998). S dospevanjem objektnih odnosa u središte pažnje, pojavili su se inicijalni napori za integrisanje Ego psihologije/strukturalne teorije i objektnih odnosa. Kernberg (1982, 2015) je formulisao viđenje preedipalnog nesvesnog intrapsihičkog konflikta koje se smatralo karakterističnim za granične osobe, u kojem je nesvesni konflikt između internalizovanih suprotstavljenih jedinica self i objektnih reprezentacija i njihovih odnosnih afektivnih dispozicija. U okviru ove konceptualizacije, afekti, koji se postepeno sjedinjuju s nagonima, smatraju se primarnim (nesvesnim) motivacionim sistemom. (Videti posebna poglavlja TEORIJE OBJEKTNIH ODNOSA i KONFLIKT.) Nedavno su Bah (2006), Elman (2010), K. Elman i saradnici (1998)
244
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online