Nazad na sadržaj
Sa posebnim interesovanjem za traumu i njene posledice u svesnom i nesvesnom doživljaju, relaciona teorija više naglašava prisustvo i snagu vertikalnih cepanja nego horizontalnu slojevitost nivoa svesnosti. Disocijacija dolazi u različitim oblicima cepanja (splitinga), od radikalno izrazitog i nekomunikativnog do relativno poroznog. Disocijacija je razvijana i produbljivana u radu Filipa Bromberga (1994, 1996) i uključuje cepanja u svesti u cilju poricanja ili odbacivanja toksičnog ili traumatskog sadržaja, bez obzira na to da li potiče unutar ili izvan pojedinca. Bromberg je, takođe, proradio shvatanje načina na koji se disocijacija ukršta sa privrženošću, često van svesti. Pojedinac (uključujući sasvim malo dete) se otcepljuje i „zaboravlja” doživljaje koji bi ugrozili privrženost prema moćnoj i potrebnoj figuri. Mentalna integracija se, u nekom smislu, žrtvuje zarad finih veza za drugu osobu. Uprkos jačini dvopersonalnog nesvesnog prenosa , nesvesni proces ima status u intrapsihičkoj sferi. Ovde se oseća uticaj objektnih odnosa na relacionu teoriju: doživljaj internih svetova, internih objekata koji žive, umiru, toksični ili bezopasni. Stepen svesti, prisustvo cepanja kao dominantnog oblika mentalnog funkcionisanja, zavisi od brojnih, individualnih i spoljašnjih/interpersonalnih faktora. Prema tome, za relacionog analitičara bi moglo biti korisno da razmišlja o prisustvu nesvesnih fantazija, u smislu značajnih relacionih obrazaca sa određenim, često nesvesnim značenjem. Jedna od teškoća i, možda, tenzija u relacionim modelima nesvesnog jeste da postavi dubinu na površinu. Intersubjektivna dimenzija doživljaja (dijalog, interakcija) uključuje i svesne i nesvesne dvopersonalne registre doživljaja. Jedan od ključnih aspekata relacionih modela nesvesnog jeste da pažljivo obradi nesvesne pojave, kako u unutrašnjim, tako i u interpersonalnim doživljajima.Ovo omogućava više dijalektički i manje polarizovan opis međusobnog dejstva unutra/spolja; interpersonalnog i intrapsihičkog. Premda bi mnoge različite analitičke škole mogle da se pozivaju na rad Žana Laplanša u razmišljanju o razvoju i organizaciji nesvesnog, za neke relacione teoretičare Laplanš (1999a, b, c) nudi interesantan dvopersonalni opis nastanka i razvoja nesvesnog doživljaja u složenom susretu deteta i odraslog, kao jednoj univerzalnoj situaciji. Novorođenče oseća efekte želje i čežnje koji potiču od roditelja kao enigmatsku poruku koja napada i meša se sa detetovim somatskim i afektivnim stanjima uma/tela. Na obe strane, ovi doživljaji mogu biti prvenstveno ili isključivo nesvesni. Ono što Laplanš naziva enigmatskim porukama unosi želju „drugoga” u dete, i njegova intruzivna želja uzajamno deluje sa željom koja nastaje unutar deteta. Ponovljeni proces prevođenja postepeno rezultira formiranjem subjektivnosti i nesvesne želje koja će uvek biti i individualna i intersubjektivna. Rut Stajn ( Ruth Stein , 2008) je, između ostalih, bila posebno zainteresovana za uticaj nesvesnog doživljaja preteranog karaktera ovih enigmatskih „zavođenja”. Sem Gerson ( Sam Gerson , 2004) pruža jezgrovit opis „ relacionog nesvesnog ”: „[Nesvesno] nije samo posuda za potisnuti materijal, skriven kako bi se osoba zaštitila od anksioznosti podstaknutih konfliktom; ono je, takođe, i skladište čiji sadržaj čeka rođenje u prijemčivom trenutku u nepredviđenim slučajevima evoluirajućeg doživljaja” (str. 69). Par stranica kasnije, on se nadovezuje: „Relaciono nesvesno, kao zajednički konstruisan
254
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online