Nazad na sadržaj
IV. Aa. Dinamsko nesvesno u neuroanalizi: nesvesni konflikt, „represivnost”, memorija i rani razvoj Ševrin i saradnici (1992, 1996) su prikazali prvu poznatu neuronaučnu studiju o dinamskom nesvesnom, u kojoj je odgovor mozga u obliku potencijala povezanih sa događajem pružao neurofiziološke markere za nesvesni konflikt kod grupe pacijenata koji pate od socijalne fobije. Ševrin i saradnici (2002) su povezali odgovore na subliminalno i supraliminalno prezentovan skup reči sa merom „represivnosti“, i otkrili da je taj represivni proces sputavao odgovore na reči za koje su analitičari smatrali da imaju individualizovano protivrečno značenje za određene pacijente (Ševrin, 2002, str. 136). Serija naknadnih istraživanja, iz onoga što je postalo poznato kao ševrinska grupa studija o subliminalnoj percepciji (L. Brejkel, S. Klajnzorge – S. Kleinsorge , M. Snodgras – M. Snodgrass & H. Ševrin, 2000), obradila je niz pojava povezanih sa primarnim i sekundarnim procesima mišljenja, uključujući fiziološke markere nesvesnog konflikta, afekta, odbrane i atributivnu naspram relacione prirode ova dva načina obrade. Zahvaljujući ovom istraživačkom korpusu, Ševrinu je 2003. godine dodeljena Sigorni nagrada ( Sigourney Award ). Vila, Ševrin, Snodgras, Bazan i Brejkel (2006) su se fokusirali na prirodu jezičke obrade u nesvesnom. Nalazi su naglasili značaj konekcionističke koncepcije „šireće aktivacije”, neurofiziološkog ekvivalenta frojdijanskom konceptu „nevezane katekse” koji je karakterističan za primarni proces. Slično klasičnoj psihoanalitičkoj konceptualizaciji primarnog procesa, konekcionističko objašnjenje je, takođe, nalazilo da su vezane i nevezane katekse usko povezane sa statusom motivacije i odbrana. Što je motivacija bila instinktivnija i „sličnija nagonu”, to je bilo verovatnije da će potpomoći „šireću aktivaciju” ili nevezane katekse. Što su odbrane bile neuspešnije, a anksioznost veća, to je više nevezanih kateksi prevladavalo. Još jedna aktuelna oblast intezivnog interesovanja, kako u Evropi tako i u Severnoj Americi, je istraživanje memorije u kontekstu ranog preedipalnog/preverbalnog razvoja. Neuronauka je definisala postojanje ne samo dugoročne, eksplicitne, „izgovorive” memorije, nego i prikrivene, implicitne memorije koja se ne može ni svesno prizvati ni verbalizovati. Ovakvo otkriće nam omogućava da pretpostavimo da su svi infantilni doživljaji iz prve dve godine života locirani u ovoj drugoj vrsti memorije, kojom upravlja amigdala putem svoje funkcije obrađivanja emocija. Zapravo, hipokampus, koji je neophodan za sistem eksplicitne memorije, ne dostiže punu zrelost pre nego što novorođenče napuni dve godine. Studija o implicitnoj memoriji, nakon što su je Vorington – Warrington I Vajskranc – Weiskrantz (1974) formalno objavili, proširuje koncept nesvesnog i pomera ga na novo mesto: od područja potisnutog u područje biološki determinisane „nesvesnosti” (Žino, 2015), koja je moguće povezana sa Frojdovim istorijskim osvrtima na druge procese, koji nisu potisnuti nesvesni procesi (Frojd, 1923, 1930, 1940a,b). Od ranih faza intrauterino-prenatalnog života, senzorni doživljaji učestvuju u formiranju osnovne emocionalne i afektivne memorije, pravog temelja za organizaciju ranih reprezentacija (Manča, 1980; Le Du – LeDoux , 1992).Ovde bi mogao biti mehanizam za premošćavanje
270
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online