Nazad na sadržaj
neurofiziologije memorije i koncepta frojdijanskog nesvesnog. Štaviše, sa upadljivim proširivanjem originalnog koncepta nesvesnog na „nesvesna” područja, postulirana su i druga značajna interdisciplinarna stapanja sa kognitivnom naukom, neurobiologijom i neuronaukom (Buči – Bucci , 2001). Postojeća ogromna baza podataka istraživanja mozga u vezi sa nesvesnim procesima i reprezentacijama naknadno je uticala na način na koji se nesvesno shvata u okviru same psihoanalize. Otuda, kada se analitičari bave vrstom znanja koja je izvan svesti, ali ne usled potiskivanja, oni sve više koriste izraz pozajmljen iz tih disciplina: „implicitno proceduralno znanje” (Klajman, 1991; Foshejg, 2005). U središtu ove konceptualne teritorije – koja se odnosi na relacione, implicitne ili enaktivne procedure i reprezentacije – nalazi se model razvoja (kao i model terapeutske promene) koji je u skladu sa nedavnim nalazima istraživanja o privrženosti, ranoj interakciji između roditelja i novorođenčeta i afektivnoj i kognitivnoj neuronauci (Gabard & Vesten – Westen , 2003; D. N. Stern i saradnici, 1998). Zajedno sa njim, model terapeutske promene bi se u nekim krugovima mogao menjati od oslanjanja na prevođenje nesvesnih reprezentacija u reflektivno i simbolizovano znanje (ili uvid), ili od proceduralnog kodiranja u simboličko kodiranje (primarni proces u sekundarni proces, preverbalni u verbalne oblike mišljenja), ka novom isticanju navodno nekonfliktnog, nesimbolizovanog, implicitnog ili proceduralnog znanja (Bostonska studijska grupa za proces promene, 2007; Lajons-Rut, 1998, 1999). Ovo nepotisnuto nesvesno je povezano sa biološkim potencijalom osobe: ono vodi od ranih infantilnih doživljaja, koji još uvek ne mogu da se potisnu, do strukturiranja nuklearnog selfa i širokog „subjektalnog” područja pojedinca. Osnovne karakteristike sistema implicitne memorije otvaraju veze sa osnovnim pretpostavkama kliničkog rada, naglašavajući na taj način centralnu ulogu relacionog iskustva u psihoanalizi (Barna, 2007b, 2014), i u velikoj meri transformišu koncepciju rada transfera/kontratransfera, barem kada su u pitanju transformacije kroz simbolizaciju snova, odigravanje i usklađivanje sa prozodijom jezika (Manča, 2006). Ovi nalazi iznova potvrđuju „konstruktivne” aspekte analitičkog odnosa (Frojd, 1937a): naročito rad koji je povezan sa verbalizacijom nesvesnih fantazija koje se mogu izvesti iz analitičarevog empatičnog slušanja i usklađivanja. Ova konstrukcija, takođe, može nastati kroz pregovaranje značenja i jezik koji se koristi za njihovo izražavanje (Barna, 1990, 2007a). Nakon Le Duovog ispitivanja implicitnog međusobnog delovanja višestrukih memorijskih sistema u uslovima akutne traume kod odraslih, nekoliko longitudinalnih studija nastavilo je da proširuje znanje o neurobiološkim posledicama ranih iskustava povezanih sa privrženošću (Balberni, 2001; Sigel, 1999; Šor, 2003, 2006, 2007, 2010) kod dece sa i bez ranih traumatskih istorija. Generalno, nalazi su bili u skladu sa Boulbijevom tvrdnjom da sigurna privrženost jača, a nesigurna privrženost slabi otpornost na stres i traumu čitavog života. Štetna rana iskustva sa posledičnim neurobiološkim oštećenjem proširenog limbičkog sistema, koji uključuje orbitofrontalni korteks, mogu dovesti do toga da dete razvije niz kognitivnih, emocionalnih i bihevioralnih problema, narušavajući njihovo prilagođavanje u adolescentskom i odraslom dobu.
271
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online