Nazad na sadržaj
modifikacijama svaki put kada dođe do njihovog vraćanja. Ovo viđenje je u skladu sa dinamskim konceptima psihičke temporalnosti i frojdijanskim pojmovima Nachträglichkeit-a i ekranskih uspomena. Ono je, takođe, u skladu sa šire definisanim savremenim frojdijanskim pristupom i pristupom objektnih odnosa (Bion, Vinikot) odigravanjima transfera, kao podsimboličkim, a koji se, međutim, mogu „simbolizovati” i samim tim interpretirati (Elman, 2008; Grotstajn, 2014, lična komunikacija). Razlika između dva tumačenja neuronaučnih nalaza je izgleda povezana sa isključenjem ili uključenjem dinamskog međusobnog delovanja u unutrašnjim svetovima reprezentacija, što je obeležje psihoanalitičke perspektive. Napuštanje našeg dugogodišnjeg shvatanja nesvesnog kao riznice neželjenog iskustva svakako podrazumeva značajno različito shvatanje analitičareve uloge u ordinaciji. Shvatajući privrženost kao bihevioralni odraz internalizovanih objektnih odnosa pod uticajem ranog odnosa majka – novorođenče (Dajmond – Diamond i Blat – Blatt , 2007), druge savremene longitudinalne studije nastojale su da prikažu rani svet reprezentacija. Studija koju su Tot – Toth , Čiketi – Cicchetti , Rogoš – Rogosch i Sterdž-Epl – Sturge-Apple (2009) sproveli o majčinskoj depresiji, sigurnosti dečje privrženosti i razvoju reprezentacija, pokazala je da se rane negativne reprezentacije roditelja i selfa održavaju tokom razvoja i verovatno prenose intergeneracijski. Elman (2008, citirajući Frojda, 1915c) konstatuje da su najranije reprezentacije kodirane kao predstave stvari bez simboličke vrednosti. Aktivnosti se prvo povezuju sa denotativnom nasuprot konotativnoj vrednosti (Kasirer – Cassirer , 1953; Langer, 1948). Iako su nesimbolizovane, predstave stvari mogu da deluju kao osnovni motivatori za kompleksne sukobljene odgovore. U ovom teorijskom sistemu, one su bile deo razloga zbog kojeg su repeticije bile obično usađene u kompromisne formacije. U jednoj drugoj perspektivi, Vajnstajn – Weinstein (2007) vidi trajne uticaje odnosa privrženosti, ne u stvaranju šablona selfa-sa-drugim (Fonađi i Target, 2002), već u ostavljanju traga na neurobiološke sisteme novorođenčeta za samoregulaciju stresa i usmeravanje pažnje; odnos privrženosti će takođe pomeriti date tačke za doživljaj zadovoljstva i nezadovoljstva. „Ako se odnos vezanosti vraća u sećanje tokom detinjstva, formirajući sirov materijal na kojem se bazira više fantazmičnih konstrukcija infantilne seksualnosti, one će takođe, u određenoj meri, biti izmenjene povećanjem kognitivnih kapaciteta i pomeranjem uzbuđenja vezanih za zone. ... Narativi o selfu će, dalje, uticati na doživljaje zadovoljstva/nezadovoljstva i izmeniti doživljaj prvobitnih figura za koje je postojala vezanost” (Vajnstajn, 2008, str. 181). Ovakvo učenje, zajedno sa Ševrinovim (2002) psihoanalitičkim tumačenjem neuronaučnih studija koje su Fabijani, Štadler, Vesels (2000) sproveli o „istinitim memorijama” koje ostavljaju „senzorni potpis”, u skladu su sa kliničkim nalazima da najranija, presimbolička životna iskustva/događaji mogu biti simbolizovani kroz psihoanalitički (re)konstruktivni rad sa jezičkom prozodijom, snovima, fantazijama i transfernim odigravanjima, što je naročito važno za pacijente sa posttraumatskom simptomatologijom (Manča, 2006; Papiasvili, 2014; 2015).
273
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online