Nazad na sadržaj
III. A. Severnoamerička evolucija koncepta: dodatni uticaj britanskog shvatanja objektnih odnosa Projektivna identifikacija je važan element u odigravanju. Prvo ju je opisala Melanija Klajn (1946/1952), definišući je kao nesvesnu fantaziju koja se sastoji od cepanja i projekcije dobrih i loših delova Ega u objekt. Vinikot je takođe koristio ovaj koncept. Bion (1962) je proširio projektivnu identifikaciju tako da uključuje preverbalnu i/ili presimboličku komunikaciju između majke i deteta. Bionovom konceptu Beti Džozef (1992) je dodala aktivna-mada-suptilna ponašanja subjekta (pored njegovih intrapsihičkih obmana), koja deluju na atmosferu u sobi i izazivaju u analitičaru (objektu) određene emocije, senzacije i ideje koje bi ga mogle podstaći da se ponaša na inače neobične načine, na načine koji su ipak u skladu sa unutrašnjim obrascem analizanda (subjekta). OʼŠonesi (1992) opisuje dve vrste odigravanja, ʼenklaveʼ i ʼekskurzijeʼ, koji mogu imati destruktivne potencijale za analitički proces. ʼEnklavaʼ nastaje kada analitičar pretvara analizu u utočište od uznemiravanja, a ʼekskurzijaʼ nastaje kada analitičar pretvori analizu u niz letova. OʼŠonesi prepoznaje da je delimično i ograničeno odigravanje nezaobilazni deo svake kliničke situacije, ali postaje problematično ako nije kontejnirano, tako da se onda pogoršava u odigravanja destruktivnog tipa – enklave i ekskurzije (OʼŠonesi, 1992). Pored toga, odigravanja se mogu posmatrati kao primer Vinikotove (1963, str. 343) ideje, o kojoj smo ranije govorili, da uspevamo neuspehom – propuštajući pacijentov način. To je daleko od pojednostavljene teorije lečenja korektivnim iskustvom. Ako parafraziramo Vinikota, odigravanje kod pacijenta može biti u službi Ega, ako ga zadovolji analitičar, i koristi se tako da omogući pacijentu da unese nešto toksično u područje njegove ili njene kontrole, gde se njime može upravljati projekcijom i introjekcijom. Dakle, za Severnu Ameriku pojmovi odigravanja imaju duboke korene u Frojdu, a takođe i u tradiciji objektnih odnosa. III. B. Latinoamerička evolucija koncepta: širi kontekst i konceptualni prekursori Na latinoameričku psihoanalitičku misao uticali su pionirski autori koji su 1040-ih i 1950- ih godina prošlog veka razvili duboke studije o analitičkom procesu uzimajući u obzir ono što se događalo između članova analitičke dijade. Raker (1948, 1988) je proučavao „komplementarni kontratransfer”, kao posledicu identifikovanja analitičara sa pacijentovim unutrašnjim objektima. Grinberg (1957, 1962) je opisao „projektivnu kontraidentifikaciju”, situaciju u kojoj analitičari dozvoljavaju sebi da preuzmu pacijentove projektivne identifikacije i reaguju na njih nemajući uvid šta se dešava. Kasnije je Grinberg modifikovao neke aspekte svojih ideja i pokazao korisnost ovog koncepta u razumevanju onoga što se dogodilo među članovima analitičke dijade. I Raker i Grinberg su opisali situacije slične stvarnim idejama odigravanja. Ovi i drugi autori uticali su na Vilija i Madlen Baranže koji su, uzevši kao osnovu ideje M. Klajn, opisali analitičko polje (Baranže & Baranže, 1961–62, 1969, 1980).
312
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online