Nazad na sadržaj
u stvaranju procesa onoga što često može izgledati kao minsko polje odigravanja...” (Bas, 2003, str. 658). Irvin Hofman (1994) opisuje dijalektičko razmišljanje kao deo ovog pristupa i ispituje, na primer, tehničke implikacije za analitičarev autoritet, uzajamnost i autentičnost jedinstvenog kapaciteta pacijenta za nesvesne interakcije. Za Bromberga (1998, 2006), um je pejzaž višestrukih promena Self stanja. Odigravanje u situaciji lečenja je način da se pristupi prethodno nepristupačnom sadržaju otuđenih Self stanja. Prema Brombergu (2006), Basu (2003), Hofmanu (1994) i Mičelu (1997), analitičari u odnosu na relacionu tradiciju konsultuju sopstvene promene Self stanja radi ispitivanja šta se dešava kod njihovih pacijenata. Odigravanje je, takođe, centralno za intersubjektivni sistemski pristup. Ovaj pristup su razvili Robert Stolorou ( Robert Stolorow ) i dr. krajem 80-ih i on osvetljava međuljudske aspekte relacionog pristupa lečenju. U intersubjektivnom pristupu, odigravanja se vide kao evoluiranja iz disociranog relacionog stanja, predstavljajući interpersonalnu komunikaciju iz ranih kodiranih neuronskih iskustava i trauma pacijenta. Intersubjektivna škola inspirisana je neuronaučnim istraživanjima i istraživanjima neverbalne komunikacije odojčadi, male dece i njihovih roditelja, na primer, Beatris Bibi ( Beatrice Beebe ) i Frenka M. Lakmena ( Frank M. Lachmann , 2002). Ilani Kogan (2002), izraelska analitičarka, istaknuta članica američkog Tima za istraživanje traume Jejl univerziteta ( US based Yale Trauma Research Team ), istraživala je odigravanje kod dece koja su preživela Holokaust. Ona je definisala termin kao „prisilu da ponovo kreiraju iskustva njihovih roditelja u njihovim sopstvenim životima kroz konkretna dela.” (2002, str. 251). Ovo je važna klinička demonstracija koja tačno pokazuje kako se emocionalne priče u unutrašnjem životu mogu sakriti od svesti. Uključeni su i međugeneracijski prenos traume, i Frojdova teorija o međuljudskoj nesvesnoj komunikaciji i – mada ona to ne spominje – ideja Hansa Levalda (1975) o tome da je analiza poput izražajne dramske umetnosti – u ovom slučaju tragedije. Ilani Kogan razlikuje svoju upotrebu ’odigravanja’ ovde od drugih, objašnjvajući da, za razliku od Džejkobsa (1986) na primer, nije posebno fokusirana na interaktivnu neposrednost između pacijenta i analitičara. Njen koncept više liči na amalgam Frojdovog acting out-a i acting in-a , Sandlerove (1978) i Eshelove (1998) aktualizacije. Ona koristi termin zajedno sa „crnom rupom” (str. 255), pukotinom u svesnim informacijama u centru psihe koja ipak nije prazna (videti Auerhanov i Laubov „prazan krug” u vezi sa Holokaustom i drugim teškim traumama – Auerhahn i Laub, 1998). Levald (1975) govori o psihičkom odsustvu kao svojstvenom odigravanju, onom koje se može otkriti analizom, unapređujući diferencijaciju, rast i autonomiju pacijenata. U ovome je Kogan slična Levaldu. Kogan ilustruje svoje razmišljanje kliničkim primerima, kao što su sledeći: Žena, anoreksična u mladosti (odigravanje roditeljskog gladovanja), čiji je otac sakrio postojanje prve žene i deteta koji su nestaliu Holokaustu, udala se u 31. godini za muškarca koji je napustio ženu i dete. Iako nije imala pojma o tome, njen brak sa tim čovekom predstavljao je odigravanje situacije njenog oca. Dok je bila na analizi, ona je nenamerno na jedan dan napustila drago mače, koje je
317
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online