Nazad na sadržaj
različitih psihoanalitičkih okvira. Možda više nego bilo koji drugi psihoanalitički koncept, ʼselfʼ odražava neodređenosti i dileme istorije ljudske misli, prisutne u filozofskim i naučnim istraživanjima isto koliko i u književnosti, popularnoj kulturi i jeziku. Različita filozofska i kulturna baština, koja na različite, često kontradiktorne načine, označava da osoba-self postoji u promenljivim odnosima unutar celokupnog društvenog, lingvističkog i kulturološkog okruženja, uključuje Platona i Sokrata, Aristotela, Avgustina, Dantea, Šekspira, Montenja, Dekarta, Loka, Hjuma, Lajbnica, Spinozu, Hegela, Huserla, Hajdegera, Marksa, Džejmsa, Sartra, Dikinsona, Sosira, Brentana, Bahtina, Fukoa, Adorna i Tejlora, između ostalih. II. A. Filozofska uporišta Sve velike psihoanalitičke orijentacije, sa svojim često suprotnim stavovima o konceptu selfa, sadrže tradicionalna filozofska pitanja, posebno ona o ʼhomunkularnom selfuʼ (ʼhomuncular selfʼ) unutar svesti, izolovanosti subjekta od drugih selfova i intersubjektivnog porekla selfa. Primer je konceptualni sled ʼselfaʼ, počevši od Platonovog (i Sokratovog) „Dijaloga”, Aristotelovih raspravao psihologiji, politici i poetici, Avgustinovog „Priznanja”, sa njegovom neoplatonističkom tezom o ljudskoj detinjastoj zavisnosti od transcendentalnog omnipotentnog Bića/Boga, Hegelovog „Gospodstva i ropstva”, koji čini osnovu škotsko-engleske empirističke filozofije Bejkona, Hjuma, Loka i drugih, o osobi-selfu koja postoji u promenljivim odnosima u okviru šireg konteksta kulture i prirode, do Ferbernovog primata objektnih odnosa u razvoju i patologiji i Vinikotovog selfa i njegove upotrebe objekta, intersubjektivnih korena formiranja strukture, sa vezama sa Lakanovom „tišinom u susretu” i drugačije konceptualizovanim Kohutovim ʼself objektomʼ i transferom self objekta, i spektrom intersubjektivnih i relacionih psihoanalitičkih teorija na svim psihoanalitičkim kontinentima (videti posebno poglavlje INTERSUBJEKTIVNOST), svi različito kompatibilni sa modernim filozofima Markuzeom, Fukoom, Hajdegerom i Makintajerom, koji se oslanjaju na teorije relativnosti i interpersonalnih odnosa. Bahtinov (1929/1984) pokušaj da pomiri autonomni ʼnedovršeniʼ i ʼnedovršiviʼ self i self u odnosu sa drugim (a) kroz njegovu ʼpolifonijuʼ i ʼkarnevalʼ, što za posledicu ima istinski interni i eksterni dijalog, Rikerova ( Ricoeur , 1986/1990/1992) faza sopstva u „Sopstvu kao drugi”, I Saidova (1978) projekcija stereotipne drugosti jedne kulture (nas) na drugu (njih) u „Orijentalizmu” pripada ovom plodonosnom poretku filozofske misli, primenljive na književnost, umetnost i velike sociokulturne kontekste. U drugom primeru, na Platonovu alegoriju pećine o objektivizujućem razumu nasuprot nepotpunosti spoznavanja putem čula, nadovezuje se Dekartov racionalizam o samoreflektivnom jezgru ujedinjenog selfa, „srži… ʼJaʼ … duše po kojoj sam ono što jesam” (Kotingam –
330
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online