Nazad na sadržaj
Cottingham , 1986, str. 115); Berklijeva metafizika unutrašnjeg principa jedinstva, „koju um nameće čulima” (Kiršner, 1991, str. 162); Kantova teorija o istini i njegova subjektivistička teorija saznanja, po kojoj se realnost stvari po sebi ne može spoznati direktno, nego samo onako kako su kreirane, ispravno ili manje ispravno, u našem umu (vraćanje na Platonovu teoriju oblika), na koju se Frojd poziva u kontekstu nemogućnosti svesnog uma da spozna sopstvenu realnost, proširene su u teorije Ego psihologije o selfu i svetu objektnih reprezentacija. Prepoznavanje presudne funkcije pamćenja u formiranju identiteta ʼselfaʼ počinje sa Aristotelom, nastavlja se sa Hjumom, anticipirajući, na različite načine, i Frojda i Kohuta. Hjum, u nemogućnosti da pronađe jedinstvenu koncepciju selfa, umesto toga ukazuje na emocionalni, čulni i opažajni „neprekidni tok i pokret” (Hjum, 1787, str. 252) i postulira da self počiva na iluzornoj sjedinjenosti primenjenoj na unutrašnji doživljaj. Potičući iz različitih škola mišljenja, racionalistički Dekart i empirijski Hjum, kao i kasnije Hajnc Hartman, mogu delovati mehanistički, i ne izmiču problemu homunkularnog selfa. Dok su neki najavljivali Frojdovu formulaciju nesvesnog (Frojd, 1915), sa zamršenim podelama subjekta na topografske i strukturalne modele kao razrešenje filozofske rasprave o identitetu selfa, drugi (Vinikot, Sartr, Lakan) su nastavili da traže rešenja. Hegelov „doživljaj posedovanja selfa zahteva odnos sa drugim subjektom” (Kiršner, 1991, str. 168) i njegov opis otuđenosti subjekta u takvom susretu ima direktne naslednike u egzistencijalizmu Sartra i Hajdegera, Lakana, i na drugačiji način u Vinikotu. Francuska filozofija 20. veka je u potrazi za savremenim ljudskim subjektom, posebno, bila zaokupljena dugim i direktnim razgovorima sa psihoanalizom. Radovi Mišela Fukoa o „brizi o sebi”, „hermeneutici subjekta” i „vladanju sobom i drugima”, uvode koncept etike kao odnosa selfa prema samom sebi, u smislu njegovog moralnog delovanja, koji je sam po sebi proizvod samoformirajuće aktivnosti koja se zove ʼsubjektivacijaʼ – termin koji su kasnije preuzeli francuski psihoanalitičari. U ovom kontekstu, briga o sebi se shvata kao transformacija selfa u plodonosno postojanje. „Psihoanaliza vatre” Gastona Bašlara ( Gaston Bachelard , 1938/64) predstavlja poetsko istraživanje raznih primarnih kompleksa, koji se vrte oko mitologije vatre, zasnovanih na snovima, maštanju, sanjarenju i poetskim slikama, gde je sanjarevo ʼne jaʼ u razigranom, sanjarenju nalik unutrašnjem dijalogu sa sanjarevim ʼJaʼ. Ovde, mašta zamenjuje inhibiciju i cenzuru. „Biće i ništavilo” Žan- Pola Sartra (1943/1992) postulira da nije struktura ono što definiše subjekt, već fundamentalni projekat egzistencije: projekat zamenjuje kompleks. Francuski filozofi su posebno videli Frojdovu psihoanalitičku formulaciju metapsihologije nesvesnog kao novu radikalnu tvrdnju o subjektu: Uz ideju o dinamičnom nesvesnom dolazi i ideja o ljudskom subjektu koji je daleko veći od svesti (on sadrži svest, ali nije njome ograničen), unutar kojeg se smeštaju decentrirane kreativne sile. Pa ipak, ka zajedničkim ciljevima ide se različitim sredstvima: intenzivni dijalog između filozofije i psihoanalize nije samo obeležen saradnjom i divljenjem, već i rivalstvom i
331
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online