Nazad na sadržaj
da ukazuje na važnu ʼIchʼ karakteristiku, Strejčijev prevod na engleski i terminološki pomak od ʼJaʼ u ʼEgoʼ inicirao je potrebu da se jasnije razgraniče sklonosti Ega kao mentalne strukture i psihičke radnje od fenomenološkog iskustvenog selfa (videti u tekstu iznad). Kroz svoj celokupni opus, Frojd je održavao ovu dualnost ʼIchʼ, nekad izjednačavajući self sa Ich , nekad sa celovitom osobom, a nekada sa jednim aspektom Ich . U izvedenom obliku, self ( Selbst ) se prvi put pojavljuje u Frojdovoj ranoj teoriji, u kojoj iznosi antitezu između instinkata samoodržanja i seksualnih instinkata: „… unterscheiden wir auch in der Psychoanalyse die Selbsterhaltungs- oder Ich-Triebe von den Sexualtrieben …”, na engleskom: „… i u psihoanalizi takođe pravimo razliku između instinkata samoodržanja ili Ego instinkata s jedne strane i seksualnih instinkata s druge” (Frojd, 1917a. str. 4; Frojd, 1917b, str. 137). Frojd je naglašavao um (u originalnom obliku ʼSeeleʼ/ʼdušaʼ/psiha) koji je podeljen i u velikoj meri pod uticajem nesvesnih nagona, dok viđenju selfa kao različitog od Ega nije davao centralni značaj. Teorija o narcisizmu je jedan od načina na koji je Frojd nastojao da objasni ono što bi psihoanalitičari danas mogli da smatraju self doživljajem. U svom radu „O narcisizmu” (1914), Frojd je koristio ovaj koncept da bi objasnio fenomene poput omnipotencije, grandioznosti, idealizacije i narcisističkog izbora objekta. Frojd je objektnu ljubav posmatrao kao razvojni cilj, a na narcisizam je gledao kao na nešto od čega dete treba da se odvikne. Koliko god naslućujući bili neki od otkrića self psihologije, Frojd je došao do stanovišta da je trajna snaga infantilnog narcisizma povezana sa održavanjem samopoštovanja koje se postiže ispunjenjem Ego ideala, ljubavlju prema drugome koji poseduje kvalitete pronađene u tom idealu, ili dobijanjem ljubavi. U radu „O narcisizmu”, Frojd ukazuje da su objektni izbori „prema narcisističkom tipu… neko ko je nekada bio deo njega samog” (1914, str. 90), kao jedan od načina koji ljudsko biće vode do izbora objekta. Pacijentova nada i očekivanje od analitičkog tretmana tada postaju nada za „lečenje putem ljubavi” (ibid, str. 101). Tridesetih godina 20. veka termin Self ponovo je uveden kao istovetan Egu, kada Frojd, kao što je napred istaknuto, tvrdi: „Obično ne postoji ništa u šta smo više sigurni od osećanja našeg selfa, našeg vlastitog Ega” (1930a, str. 65). Iznošenjem tvrdnje da je, „stvaranjem objekta unutar Ega…”, kroz introjekciju, inkorporaciju i identifikaciju, „karakter Ega talog napuštenih objektnih kateksi”, činilo se da je Frojd (1923, str. 29) ukazao da se ono što će kasnije teoretičari nazvati „selfom”, razvilo kroz postepenu zamenu libidinalnih težnji deteta za roditeljima, sa identifikacijama. Ovo je u skladu sa ranijim radovima „O narcisizmu” (Frojd, 1914) i „Tuga i melanholija” (Frojd, 1917). Tako koncept identifikacije omogućava vezu između intrapsihičkog i interpersonalnog sveta deteta. Identifikacija je takođe omogućila da „stvarnost” igra mnogo veću ulogu u razvoju selfa, čime je utrla put za postfrojdijanske škole i konceptualizacije Selfa i njegov razvoj u okviru Ego psihologije, britanskih i severnoameričkih objektnih odnosa, self psihologije i interpersonalno- relacionih perspektiva.
336
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online