Nazad na sadržaj
Na ovaj način, prema Robinsu (1994), neke ideje iz Ferbernove teorije o objektnim odnosima anticipiraju razvoje koji su kulminirali u Kohutovoj Self psihologiji. (Grotstajn i Rinsli, 1994). (Videti posebno poglavlje TEORIJE OBJEKTNIH ODNOSA)
Donald Vinikot Istorijski i savremeni uticaj DonaldaVinikota, centralne figure Britanske nezavisne škole objektnih odnosa, u evoluciji koncepta Selfa daleko prevazilazi njegovu rodnu Englesku. Iako mnogo uticajniji u Evropi, njegov uticaj prožima i najveći deo savremene misli u severnoameričkim i latinomameričkim konceptualizacijama. Vinikot (1965) smešta odnos majka – dete u centar razvoja selfa. U njegovom modelu, novorođenče instinktivno traži prepoznavanje i podršku majke. On smatra da je početni ʼselfʼ novorođenčeta sposoban za ʼspontani gestʼ i ʼličnu idejuʼ (Vinikot, 1960, str. 148). Međutim, ʼselfʼ se jedino može razviti u kontekstu niza interakcija sa privrženim negovateljem. Oslanjajući se na svoje dugogodišnje iskustvo u pedijatriji, Vinikot naglašava uticaj ʼprave vezeʼ između majke i deteta. Po njegovom mišljenju, majčino ʼholding okruženjeʼ inicijalno pogoduje omnipotenciji bebe; ali neizbežni roditeljski neuspesi, u kontekstuʼ dovoljno dobrog majčinstvaʼ (Vinikot, 1953) omogućavaju detetu da razvije otporni, zdravi self („istinski self”). U najboljem slučaju, beba je sposobna da koristi objekt (majku) ʼnemilosrdnoʼ, ne mareći za subjektivnost objekta (majke). Zdrav razvoj selfa zavisi od mogućnosti objekta-majke da ʼpreživiʼ, to jest, ispuni potrebe njene bebe na ʼdovoljno dobarʼ način, pritom održavajući vlastitu subjektivnost. Na ovaj način dete može da postane svesno ʼdrugogaʼ koje je preživelo njegovu agresiju i postoji izvan njegove omnipotentne kontrole – ovo omogućava razvoj selfa koji je sposoban za istinsko povezivanje sa objektom i empatiju. Ukoliko subjektivnost majke remeti njenu sposobnost da se nosi sa agresijom svog deteta i da i dalje ispunjava njegove potrebe, posledični osećaj frustriranosti i fragmentacije dovodi do defanzivno konstituisanog ʼlažnog selfaʼ. U ovom scenariju, beba pre vremena uči da se prilagodi potrebama svoje majke kako bi preživela. Prema tome, zaVinikota, početak je jedinstvo majke i deteta. „U početku, pojedinac nije celina” (1952, str. 221). Iz ugla novorođenčeta, inicijalno ne postoji razgraničenje između selfa i objekta. Novorođenče je u stanju neintegrisanosti: „Mi postuliramo primarnu neintegrisanost” (1945, str. 149) i potpuno zavisimo od majčinog senzitivnog holdinga koji je kako fizički, tako i psihički. Kroz ono što Vinikot naziva „primarnom majčinskom preokupacijom” (1956) „prosečna posvećena majka” je u stanju povišene senzitivnosti prema svom novorođenčetu, što joj omogućava da se „nežno i osećajno prilagodi potrebama novorođenčeta na samom početku” (1956, str. 302). Ovaj majčinski holding stvara za novorođenče uslove za ono što Vinikot opisuje kao ʼpostajanjeʼ (1960a), odnosno, početke ličnog kontinuiteta koji pruža temelje za početke osećaja selfa. Ovaj osećaj selfa je prvenstveno zasnovan na telesnim iskustvima i telesnim funkcijama. Ukoliko je majčin holding neadekvatan – bilo u vidu suviše dugih perioda bez holdinga ili intruzivnih nametanja –
340
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online