Nazad na sadržaj
osećaj kontinuiteta postojanja novorođenčeta biva slomljen i ono zapada u stanje nezamislive anksioznosti (stalno padanje, raspadanje na delove, potpuni gubitak orijentacije) kojom dete instinktivno reaguje na prerani, rigidni „self holding” (1962, str. 58). Ovo je aspekt „lažnog selfa” (videti ispod), koji „krije i štiti jezgro selfa” (ibid). Postepeni pomak od neintegrisanosti ka integrisanosti počinje rano kroz urođene, prirodne procese u novorođenčetu, majčin holding i zadovoljavajuća nagonska iskustva. Vinikot pravi razliku između „Ego povezanosti” i „Id povezanosti”. Prvi se odnosi na majčinsku funkciju holdinga, a drugi na majku kao objekat nagonskih impulsa novorođenčeta. Primitivni self je bezobziran. „Moramo da postuliramo rani bezobzirni objektni odnos” (1945, str. 154). Promena iz ʼpresažaljenjaʼ u ʼsažaljenjeʼ dolazi kasnije i pripada razvoju sposobnosti za brižnost u depresivnoj poziciji. U „Primitivnom emocionalnom razvoju” (1945) Vinikot piše: „Pokušaću najjednostavnijim mogućim rečnikom da objasnim ovaj fenomen, kako ga ja vidim. Kada je reč o novorođenčetu i majčinoj dojci … novorođenče ima instinktivne nagone i predatorske ideje. Majka ima dojku i moć da proizvede mleko, kao i ideju da bi volela da bude napadnuta od strane gladnog novorođenčeta. Ova dva fenomena ne dolaze u međusobni odnos sve dok majka i dete ne dožive zajedničko iskustvo … Ja ovaj proces zamišljam kao dve linije koje dolaze iz suprotnih smerova i mogu se lako približiti jedna drugoj. Ako se preklope, nastaje trenutak iluzije …” (Vinikot, 1945, str. 152) Ukoliko je adaptiranost majke dovoljno dobra, takva da se ona pojavljuje na način i u trenutku koji „odgovara kapacitetu novorođenčeta da stvara” (Vinikot, 1953, str. 12), novorođenče ima fantaziju stvaranja dojke. Dojka je „subjektivni objekt”, koju je omnipotentno novorođenče stvorilo. Bez ove iluzije, pišeVinikot, „nikakav kontakt nije moguć između psihe i okoline” (Vinikot, 1952, str. 223). Doživljaj omnipotentnosti, iluzije, predstavlja temelj kako za rudimentarni osećaj selfa, tako i za lični, kreativni odnos sa svetom. Alternativa je reaktivan odnos prema njemu, na osnovu adaptacije, gde je lični impuls odsutan, kao i vitalnost. U ovoj situaciji dete se povezuje sa svetom iz pozicije lažnog selfa, što dovodi do osećaja uzaludnosti i osujećenog razvoja kapaciteta za formiranje simbola i upotrebu prelaznih objekata. Pitanje razočaranja, gubitka omnipotencije i uvođenje principa realnosti dolazi kasnije. Bez primarne iluzije, proces razočaranja gubi svoje značenje. „Konačni zadatak majke”, piše Vinikot, „jeste da postepeno razočara novorođenče, ali ona ne može da se nada uspehu ukoliko na početku nije bila sposobna da pruži dovoljno prilika za iluziju” (1953, str. 11). U Vinikotovoj teoriji o samim počecima mentalnog života može se primetiti prisutnost neke vrste dvojnog modela. Kod novorođenčeta, stanje neodvojenosti smenjuje se sa stanjima početnog osećaja odvojenosti, neodređenog shvatanja nečega što nisam ja, naročito kada potrebe nisu zadovoljene i kada mišićna aktivnost (koju Vinikot povezuje sa agresijom) naiđe na otpor. „U ovom pogledu”, piše on, „novorođenče može da ostvari princip realnosti tu i tamo, ponekad, ali ne svugde odjednom; to jest, novorođenče zadržava područje subjektivnih objekata, kao i druga
341
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online