Nazad na sadržaj
niti biti pod njenim uticajem… U središtu svake osobe je element nekomuniciranja, i ovo je sveto i najvrednije očuvanja” (1963, str. 187). Ovo unutrašnje središte je „zauvek imuno na princip realnosti, i zauvek nemo” (ibid, str. 192). Ono je nemo u smislu da ne postoji komunikacija sa spoljašnjim svetom, te da postoji nema, unutrašnja komunikacija poput sna sa subjektivnim objektima i fenomenima, koja „nosi sav osećaj stvarnog” (ibid, str. 184). Stvarnog, jer obuhvata vezu sa dubokim, ličnim centralnim elementom individue. Pristup ovom unutrašnjem nekomunicirajućem centru svojstven je kapacitetu zdrave osobe da bude sama, budući da iz ove tačke potiče spontano posezanje ka drugima. Vinikot nemu, centralnu komunikaciju naziva „direktnom”, a komunikaciju sa spoljašnjim objektima naziva „indirektnom”. Ona je indirektna u smislu da ima samo izvedenu vezu sa središtem ličnosti i istovremeno čini komunikaciju sa drugima živom. Vinikotova misao je na razne načine imala uticaja, neposrednog ili posrednog, na mnoštvo kasnijih razvoja teorija selfa na sva tri psihoanalitička kontinenta, uključujući teorije Malerove, Bolasa, Modela, Gadinija, Gamelgorove, Badarakoa, Blejhmarai mnogih drugih. IV. B. Self u Ego psihologiji i postfrojdijanskoj strukturalnoj teoriji Sa svojim proširenim interesovanjem za kompleksnosti funkcionisanja Ega, adaptaciju i rani razvoj, Ego psiholozi (npr. Hartman, 1939/1958, 1964; Frojd A., 1936/1992; Spic, 1950) su pokušali da integrišu svoje nove kliničke spoznaje sa Frojdovom metapsihologijom. Njihove Ego psihološke/strukturalne teorije naglašavale su veze između funkcionisanja Ega i razvoja objektnih odnosa i selfa. Pokušavši da smanji nejasnoće svojstvene Frojdovom Ich , i Strejčijevom kontroverznom prevodu istog kao Ego, Hajnc Hartman (1939, 1950) je razdvojio self kao celovitu osobu, ličnost ili organizaciju, uključujući psihu i somu, od Ega kao sistema ili psihičke strukture: „…kod korišćenja termina narcisizam, čini se da se dva različita skupa suprotnosti stapaju u jedan. Jedan se odnosi na self (sopstvena osoba) kao suprotnost objektu, drugi na Ego (kao psihički sistem) kao suprotnost drugim podstrukturama ličnosti. Međutim, suprotnost objektnoj kateksi nije Ego kateksa, već kateksa sopstvene osobe, odnosno self kateksa; kada govorimo o self kateksi, ne impliciramo da li je ova kateksa smeštena u Idu, Egu ili Superegu… mi zapravo nalazimo ʼnarcisizamʼ u sva tri psihička sistema; ali u svim ovim slučajevima postoji suprotnost (i recipročnost) u odnosu na objektnu kateksu. Stoga će biti razjašnjujuće ako definišemo narcisizam kao libidinalnu kateksu selfa, a ne Ega. (Takođe bi moglo biti korisno primenjivati termin self reprezentacija kao suprotnost objektnoj reprezentaciji.)” (Hartman, 1950, str. 84f.). Na polju Selfa, Hartman je pokušao da napravi razliku između selfa, slike o selfu i self reprezentacije, koje je upoređivao kroz suprotnost i uzajamnost sa objektnim reprezentacijama. Uglavnom se oslanjajući na Frojdov rad „O narcisizmu” (Frojd, 1914), preteči teorije duplih
343
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online