Nazad na sadržaj
Postizanje „ konstantnosti objekta ” u periodu od 24. do 36. meseca i konstantnosti Selfa predstavlja poslednju podfazu procesa separacije – individuacije i veliku razvojnu prekretnicu. Dva glavna zadatka ovog perioda su razvoj stabilnog koncepta selfa i stabilnog koncepta drugog, i organizovani su oko saučesnika u svim detetovim objektnim odnosima (Grinberg i Mičel, 1983). Optimalno, dete sada može da održava osećaj sopstvene individualnosti, kao i osećaj drugoga kao unutrašnje, pozitivno kateksirano prisustvo. Ono može da funkcioniše odvojeno u odsustvu majke/drugoga, dostigavši kapacitet da bolje razume doživljaj odvojenosti selfa i majke, svoj odvojeni um i interesovanja i namere drugoga. Internalizovanjem blagonaklonosti i regulatornih funkcija majke, dete sada može mnogo lakše da toleriše odvojenosti, frustriranosti i razočaranja. U 36. mesecu, sazrevanje Ego funkcija i libidinalna konstantnost objekta će omogućiti konsolidaciju identiteta Selfa i mogućnost odvojenosti. Maler je napravila vezu između klasične teorije nagona i razvojne teorije objektnih odnosa koristeći koncept simbioze, kako bi ukazala i na odnos u stvarnosti i na libidinalno determinisanu unutrašnju fantaziju (Grinberg i Mičel, 1983). Koristeći Hartmanove koncepte o prosečnom očekivanom okruženju (Hartman, 1927/1964) i adaptaciji (Hartman, 1939), Malerova je „pomerila model o nagonima u pravcu koji je odnosu sa drugim implicitno dodelio mnogo centralniju razjašnjavajuću ulogu…” (Grinberg i Mičel, 1983, str. 282). Da bi definisala „prosečno očekivano okruženje”, Maler se pozvala i na Vinikotov (1960) koncept „prosečno posvećene/dovoljno dobre majke” (Maler 1961; Maler i Ferer, 1968). Na ovaj način ona je izjednačila rano okruženje deteta sa konkretnom osobom majke. Savremena teorija separacije – individuacije podrazumeva stvarnu majku i novorođenče, kao i koncepte internalizacije i unutrašnje reprezentacije. Teorija Malerove dovodi u vezu posmatranje zasnovano na analizi sa intrapsihičkim razvojnim transformacijama: „Intrapsihičke promene mogu da uključuju pomeranje Ego granica, diferencijaciju reprezentacija selfa i objekta, koheziju ili cepanje ovih reprezentacija i postizanje self objekt konstantnosti. Oba dijadna partnera moraju biti uzeta u obzir” (Blum, 2004, str. 551). U predloženoj savremenoj modifikaciji i revidiranoj formulaciji, Harold Blum (2004) integriše nalaze kasnijih razvojnih istraživanja (Stern, 1985; Pajn, 1986; Bergman, 1999; Gergelji, 2000; Fonađi, 2000). Njegova modifikacija uključuje simbiotsku fazu kao i separaciju – individuaciju, sa posebnom pažnjom na diferencijaciju i zbližavanje. On naglašava da kod novorođenčeta „diferencijacija prethodi nastanku intrapsihičkog selfa i objektne reprezentacije” (Blum, 2004, str. 541). Iz druge perspektive, strukturalna teorija, kako su je razvile Jakobsonova i Malerova (1979), „sadrži bogat i sofisticiran razvojni koncept selfa, savremenu razradu dualnih aspekata Frojdovog Ich ” (Kernberg, 1982, str. 900). U kontekstu kliničkog rada, fokus Jakobsonove i Malerove na self i objektne reprezentacije doprineo je budućim razvojima u širokoj oblasti reprezentativnih procesa i ʼreprezentativnostiʼ još uvek nereprezentovanog odigravanja (videti posebno poglavlje ODIGRAVANJE).
348
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online