Nazad na sadržaj
nalaze iz savremene neurobiologije i studija o razvoju novorođenčadi sa svojom revidiranom formulacijom dvojne teorije nagona (na Frojdovom originalnom nemačkom), u svetlu veze između afekata i nagona. Ovde, brojni afekti predstavljaju primarni motivacioni sistem, koji povezuje postepeno diferencirane i integrisane reprezentacije selfa i objekata sa afektima, koji se postepeno kristališu u libidinalne ili agresivne nagone. U ovom modelu, afekti se vide kao osnovni gradivni elementi ili sastavni delovi nagona. Tokom narednih 30 godina Kernberg je nadograđivao, osavremenjivao i usavršavao svoj integrativni rad. Kernberg (2015) naglašava dinamičnu kompleksnost prvih nedelja i meseci života. On tvrdi da se već tokom ʼsimbiotske fazeʼ u kojoj ne postoje granice (Maler, Pajn i Bergman, 1975), u kojoj su beba i majka ʼoperativna celinaʼ, rane težnje za diferencijacijom selfa i rudimenti empatije pomaljaju kao preduslovi za „teoriju uma” (Gergelji i Unoka, 2011; Kernberg, 2015). Kernbergova verzija psihoanalitičke teorije objektnih odnosa (1982, 2004, 2015) povezuje nivoe razvoja psihičke strukture sa organizacijom ličnosti i psihopatologijom. On prepoznaje dva osnovna nivoa organizacije ličnosti (granični i neurotični), sugerišući dva osnovna nivoa razvoja, nakon inicijalnog nivoa odsustva diferencijacije i zamućenosti granica između selfa i objekta (psihoza): Proširujući teoriju Jakobsonove i Malerove, i selektivno integrišući određene aspekte klajnijanske misli, Kernberg postulira da dete u preverbalnoj fazi gradi dualnu psihičku strukturu, pod uticajem maksimalnih afektnih stanja. Idealizovane self reprezentacije koje se odnose na idealizovani objekt, kojima dominiraju pozitivni afekti, suprotstavljene su negativnim reprezentacijama selfa i objekta kojima dominiraju agresivni, frustrirani afekti. U ovakvim uslovima, ne postoji integrisani pogled na self ili objekt. Self i objekt su pocepani ili disocirani u idealizovanu i/ili proganjajuću delimičnu objektnu reprezentaciju. Ako interakcijama između majke i deteta dominira agresivni afekt, dolazi do osujećenja integracije koja je neophodna za Ego identitet i nastaje granični poremećaj ličnosti. Konkretno, što se tiče narcisizma, investicija je u ʼpatološku self strukturuʼ (ʼgrandiozni selfʼ), koja sadrži ʼstvarni selfʼ, idealni self i idealne objektne reprezentacije. Međutim, ako u prve tri godine života, razvojni uslovi omoguće toleranciju ambivalentnosti, kombinovanih pozitivnih i negativnih emocionalnih odnosa sa istim spošljašnjim objektima, dete može da razvije integrisani osećaj selfa (ʼnormalni selfʼ, koncept realističnog selfa), kao i kapacitet za integrisani pogled na značajne druge. Ovde, postizanje konstantnosti selfa i objekta omogućava formiranje Ego identiteta. Posledična unutrašnja strukturalizacija razgraničava Id i dovodi do rađanja Ega koji je sposoban za sublimatorne funkcije, omogućavajući adaptivno izražavanje emocionalnih potreba u vezi sa seksualnošću, zavisnošću, autonomijom i agresivnom/asertivnom afirmacijom selfa. Internalizovani objektni odnosi koji uključuju etički izvedene zahteve i zabrane prenete u ranim interakcijama novorođenčeta sa njegovom psihosocijalnom okolinom, integrisani su u Superego. Ovaj integrisaniji (neurotičan, ʼnormalanʼ) nivo organizacije ličnosti omogućava intrapsihičke unutarsistemske konflikte između sva tri
351
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online