Nazad na sadržaj
podrazumeva prepoznavanje ovih disociranih self stanja, kako se odigravaju u analitičkom odnosu, tako da ih pacijent može reorganizovati. Bromberg (1998) posmatra zdravlje kao kapacitet naših višestrukih self stanja da pristupaju jedni drugima, nesputani defanzivno determinisanim disocijativnim procesima. Ovaj kapacitet, koji predstavlja ideal, jeste sposobnost da se „stoji u prostorima” između self stanja ili, kako on kaže: „Sposobnost da se osećate kao jedan self, dok ste istovremeno mnogi” (str. 274). Stiven Mičel (1991) takođe vidi self kao „višestruk i isprekidan”; on se sastoji od kolekcije self stanja sličnih internalizovanim objektnim odnosima. Međutim, on takođe ističe da ljudi imaju izražen osećaj ličnog selfa, sa jasnom granicom između nas i drugih. On objašnjava ovu očiglednu kontradiktornost navodeći da se svaka definicija odnosi na drugi aspekt selfa. Za Mičela, „višestruki self” je self kao radnja, tj. „mnogostruke konfiguracije self šablonizirane varijabilnosti u različitim relacionim kontekstima” (str. 139), dok je lični, jedinstven self, „subjektivno iskustvo šablona koji se stvara, aktivnost koja biva doživljena tokom vremena i u različitim organizacionim šemama [i] koja je prepoznata kao ʼmojaʼ, moj određen način obrađivanja i uobličavanja iskustva” (str. 139). Dok bi tradicionalnija viđenja selfa (npr. kod Frojda, Melanije Klajn, Vinikota) mogla da se shvate kao vertikalno organizovana, sa defanzivnije konstruisanim, društveno adaptiranim delovima na površini koji pokrivaju manje prihvatljive, na trenutke nesvesne delove ispod, savremeni relacioni/interpersonalni teoretičari favorizuju horizontalni model. Kako Donel Stern (2010) kaže: „Um ovde nije vertikalna organizacija svesnog i nesvesnog, već horizontalno organizovana kolekcija self stanja , od kojih je svako u dinamičnoj vezi sa ostalim” (str. 139). Možda najradikalniji izraz savremenog interpersonalnog pristupa selfu može se videti u radu Edgara A. Levensona (1972, 1991) koji snažno zagovara apsolutnu nerazmrsivost selfa i drugih, pa analitičara i pacijenta posmatra kao neizbežno i nesvesno međusobno upletene na visokoafektivno nabijene načine. Levenson ima strogo postmodernističko ubeđenje da je svaki pokušaj da se bilo šta u vezi sa osobom definiše ili objasni samo perspektiva (npr. osobe, interakcije, iskustva), te da bi kao takva mogla biti defanzivno organizovana tako da isključi druge perspektive koje mogu sadržati druge suštinske aspekte osobe i njenog iskustva. Prema tome, on psihoanalitičke koncepte poput „selfa” posmatra kao reifikacije nečega neizbežno fluidnog koje je jedino vidljivo u „procesu” ili „kontekstu”. Levensonov self, poput Salivanovog self sistema, sastoji se od niza strategija koje koristimo da prebrodimo opasnosti našeg interpersonalnog sveta. Stoga, u pokušaju da razumeju svet, ljudi razvijaju šeme koje se, ako deluju, obično ponovo koriste. Za Levensona, relativna krutost ili fleksibilnost ovih šema može biti način opisivanja psihopatologije. On veruje da potreba za konstantnim prilagođavanjem promenljivom skupu okolnosti ima za posledicu razvoj uma koji funkcioniše kao sistem organizovanja selfa (Levenson, Herš i Januci, 2005, str. 612). Levenson priznaje da „...postoji nešto autonomno unutar osobe koja ga organizuje, doživljava, koristi i oduzima, i reorganizuje.” (str. 613). Prema tome, Levenson self posmatra kao proces , a ne kao strukturu.
359
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online