Nazad na sadržaj
koja čini srž ličnosti, koja se genetski prenosi i postoji kao potencijal u psihičkom prostoru”, i smešta istinski self u „samu srž koncepta nepomišljenog poznatog” (str. 278). U „Silama sudbine”, Bolas (1989) formuliše ključnu razliku između „usuda” i „sudbine”. On usud povezuje sa konceptom lažnog selfa i reaktivnog življenja, a sudbinu sa ispunjavanjem sopstvenog unutrašnjeg potencijala. Četvrto poglavlje, „Pogon sudbine”, opisuje njegovo uverenje da je ovaj osećaj sudbine prirodan tok istinskog selfa kroz mnogo vrsta objektnih odnosa, kao i da pogon sudbine nastaje, ako nastane, iz novorođenčetovog doživljaja majčinog olakšavanja kretanja istinskog selfa. Kako idemo kroz život, naš idiom nastavlja da se izražava kroz naš izbor i upotrebu objekata. U delu „Biti karakter; psihoanaliza i self doživljaj” (1992) Bolas detaljno objašnjava svoju sliku idioma kao „inteligencije oblika” i svoje ideje o idiomatskoj objektnoj upotrebi, koje je započeo u „Silama sudbine”. „Idiom”, piše on, „koji daje oblik bilo kom ljudskom karakteru, nije latentni sadržaj znanja, nego estetika u ličnosti” (str. 64-65). Naš idiom je „naša misterija” (1992, str. 51).On se ne može spoznati niti dosegnuti putem introspekcije. Nikada nećemo susresti istinski self kao takav, nikada nećemo spoznati ono što on jeste, ni naš sopstveni ni tuđi, ali možemo intuitivno osetiti njegove derivate, na sličan način na koji jedino možemo osetiti nesvesno kroz njegove derivate. Bolas smatra da se idiom osobe izražava kroz njen izbor i upotrebu objekata, i u prelaznom smislu (gde se unutrašnja i spoljašnja stvarnost susreću, i gde je neizvesno šta dolazi iznutra, a šta spolja), i u „objektnom” smislu, gde se čovek susreće sa svojstvom objekta koji ga čini onim što on fundamentalno jeste, izvan sfere projektivnih mehanizama, što Bolas naziva integritetom objekta. Bolas piše: „Ako je idiom, dakle, ono s čime smo rođeni, i ako je njegovo zadovoljstvo da se izražava kroz izbor objekata, ono što je više inteligencija oblika nego izraz unutrašnjeg sadržaja, njegov rad se sudara sa strukturom objekata koji ga transformišu, kroz koje stiče svoj precizan unutrašnji sadržaj. Ova koliziona dijalektika između ljudskog oblika i objektne strukture je, u najboljim vremenima, radost življenja, budući da se čovek hrani susretom” (Bolas, 1992, str. 59-60). U nekoliko navrata Bolas diskutuje o dubokom „osećaju selfa”. U poglavlju „Šta je ova stvar koja se zove self?” u knjizi „Slom – rad nesvesnog doživljaja” (Bolas, 1995), on ga naziva „odvojenim osećajem. Osećaj koji je tek potencijal u svakoj osobi, koja je rođena sa ovim kapacitetom osećaja, i koja će ga, u većoj ili manjoj meri, razviti.” (ibid, str. 154). Ovaj osećaj selfa može biti blokiran i osujećen kada u životu osobe ima suviše malo osećajnih odgovora na njegove idiomatske izraze, ostavljajući je sa osećanjem praznine i nedostatkom unutrašnjeg kontakta. U smislu selfa, Bolas piše: „Tu postoji osećanje nečijeg bića, nečega tamo, ali ničega što možemo dotaći ili spoznati; samo osećaj, i to je najvažniji naslućen fenomen u našem životu.” (ibid, str. 172).
361
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online