Nazad na sadržaj
VI. B. Doprinos italijanskih psihoanalitičara Dok su u britanskoj psihoanalizi teorije Selfa razvijane u okviru tradicije objektnih odnosa, u italijanskoj psihoanalizi koncept selfa razvijan je od strane autora koji su postulirali njegov postanak iz primitivnog uma u odnosu sa majkom (Euđenio Gadini – Eugenio Gaddini ); iz „grupne matrice” (Đovani Hautman); iz transgeneracijske dimenzije (Dijego Napolitani); ili kao sredstvo kojim se analizira dinamika u odnosu analitičar – pacijent (Stefano Bolonjini). Zahvaljujući svom bogatom znanju i saradnji sa Vinikotom, Euđenio Gadini (u: Maskadini, Gadini, De Benedeti, 1989) bio je jedan od psihoanalitičara koji je uveo i razvio teorije selfa u italijanskoj psihoanalizi. Kada govori o Selfu, on koristi termin „organizator”, u vezi sa terminom „struktura”, da istakne njegovu katalitičku funkciju u razvoju psihičke organizacije. U inicijalnim fazama strukture selfa, preovlađuje njegovo uporište u senzornim stimulansima i telesnim senzacijama kojima nedostaje osećaj vremena i definisanog prostora. Ove prve senzacije dovode do stvaranja prvog oblika „self doživljaja” kod novorođenčeta, koji se doživljava kao da dolazi iz selfa, lišen granica i nediferenciran od ne-selfa. Psiha se tada pomalja iz senzacija i postepeno ih organizuje kroz vrlo primitivan mehanizam koji Gadini definiše kao „primitivnu imitaciju”, ili „imitiranje postojanja”. Ova primitivna imitacija/oponašanje se koristi i u odraslom dobu – obično u snovima i u patologiji osećaja selfa – i u adolescenciji, u prisustvu teskobe izazvane odnosom sa objektom (Maskadini, Gadini, De Benedeti, 1989, str. 563). Od trećeg meseca, psiha deteta kroz percepciju počinje da se sreće sa nečim što Gadini definiše kao „nejasan osećaj ne-selfa”,koji će ga dovesti do prvog prepoznavanja objekta kao odvojenog od sebe. Autor snažno naglašava psihičku ranjivost deteta u ovoj fazi, koja je ekstremnija od one biološke koja stvara oblik primitivne teskobe, koja predstavlja strah od gubitka selfa (str. 566). Kasnije će Gadini definisati: 1. teskobu neintegrisanosti, kada odvojeni self ne uspeva da održi koheziju i fragmentiran je, 2. teskobu integrisanosti, kada self, kroz biološko sazrevanje i adaptaciju okoline na njegove emocionalne potrebe, stekne osećanje dovoljne stabilnosti, ali je konstantno uplašen da će je izgubiti. Zanimljivo je primetiti da Vinikot govori o teskobi integracije u smislu njene povezanosti sa nekom vrstom paranoidne anksioznosti. Separacija selfa od ne-self objekta koincidira sa psihološkim rođenjem (Maler i saradnici, 1975) i nastaje kroz osciliranje između teskobe neintegrisanosti i teskobe integrisanosti. Libidinalni naboji ne traže primarno objekat, već su okrenuti ka unutra da drže fragmente selfa na okupu, pa se ova faza može definisati kao konsolidacija konstituisanog, jedinstvenog selfa. Ova faza može trajati duže vremena i predstavlja dragoceno vreme jer je self sposoban da ima autonomna iskustva, a anksioznosti od gubitka selfa postepeno nestaju. Poslednja faza je faza formiranja objekta i koincidira sa odbacivanjem selfa prethodnih odbrana kako bi investirao u autentični odnos ljubavi. Gadini tvrdi da su sve ove faze prepoznatljive i u individualnom analitičkom procesu. Đovani Hautman (1990, 2002) je razvio veze između ranog formiranja selfa – njegovog rođenja – početaka simboličkih kapaciteta i rođenja sposobnosti mišljenja. Hautman naglašava da primitivnim umom vlada asimbolička matrica, u kojoj preovlađuju čulne stimulacije, percepcije,
362
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online