Nazad na sadržaj
reprezentacije selfa raspoređene su u Egu, Idu i Superegu (Kohut, 1971). Shodno tome, izgleda da je self delimično svestan, a delimično nesvestan. Bolonjini predlaže model uzajamnog dejstva Ega i Selfa u dijadi pacijent/analitičar, u kojem se istražuju četiri kombinacije: 1. Kontakt između Ega Analitičara/Ega Pacijenta, kojim se delovi psihičkog života pacijenta komuniciraju na svesnom nivou. Cilj odnosa je da se pruži ekvivalent geografske mape kako bi se pacijentu omogućili uvidi i nova gledišta na sebe samog. Par ne ulazi u unutrašnji svet, već se istražuje površinski svet, pa bi ovo mogao biti informativni i eksplanatorni način rada u analizi. 2. Kontakt između Ega Analitičara/Selfa Pacijenta.Ovde, analitičar može da se organizuje u prilično stabilizovano stanje predsvesne receptivnosti, istovremeno održavajući sopstveni iskustveni centar gravitacije u svesnom Egu, u situacijama u kojima je pacijent otvoren za dublju i potpuniju razmenu. Analitičar je, takođe, sposoban da primeti projektivne intruzije pacijenta, koje on prepoznaje kao elemente ne-selfa i da ih vrati, formulišući dinamične hipoteze, internim procesima pacijenta uključujući obimna scenarija pacijentovog sanjalačkog života. 3. Kontakt između Ega – Selfa Analitičara/Ega Pacijenta. Ovde, analitičar koristi odjek sopstvenog selfa da identifikuje, uporedo, nerazvijene ili nepristupačne oblasti pacijentovog selfa; ali on takođe doživljava, sopstvenim selfom, načine, nivoe i snagu kojima nesvestan defanzivan Ego pacijenta obustavlja, guši ili obično poništava subjektivni kontakt pacijenta sa sopstvenim selfom (Bolas, 1987). Širok i dubok kontakt sa sopstvenim selfom omogućava analitičaru da primi, doživi i razabere delove pacijentovog mentalnog života (objekt i funkcije) koji su otcepljeni i projektovani na njega. 4. Kontakt između Ega – Selfa Analitičara/Ega – Selfa Pacijenta. U ovoj konfiguraciji, kontakt sa pacijentom je dublji: predsvesni kanali se šire i eksplorativne funkcije posmatrajućeg Ega analitičara mogu da osvetle, prodube i uspostave kontakt sa delovima pacijenta, kao i njega samog. Ovde, analitičar ne izvodi zaključke, nego vidi više; introjektivni procesi dominiraju nad projektivnim: projektivni procesi pacijenta, koje analitičar doživljava, nisu samo predmeti verbalne komunikacije, već se mnogo češće tretiraju kroz identifikaciju i kreativnu igru. Generalno, Bolonjini (1991) zagovara proširenu definiciju koncepta selfa. Prema tako širokoj definiciji, self bi odgovarao unutrašnjoj stvarnosti (uključujući objektne reprezentacije) koja se pokazuje kao trajni, karakterološki i sastavni deo mentalnog sveta pojedinca, i koja može biti predmet njegovog subjektivnog doživljaja. Viđen na ovaj način, nuklearni deo selfa jeste deo u kojem elementi koji su najtemeljnije i najautentičnije bili objekat projektivne identifikacije čine organski nukleus sa naslednom somato-psihičkom građom individue; na ovom nivou, bilo koji psihoanalitički rad koji podrazumeva deidentifikaciju biće neizbežno neprikladan i destruktivan. Ovaj nuklearni self odnosi se na duboki identitet (pojam ekvivalentan Vinikotovom „istinskom selfu”). Ukupna slika koju formiraju interni objekti, nuklearni self i njihovi odnosi mogu prenositi osnovnu emocionalnu atmosferu selfa, čije se povremene fluktuacije mogu primetiti u pacijentovom mentalnom stanju, sadržaju njegovih snova i atmosferi seanse. Analitičar može izabrati da posmatra ovo pozorište snova ili da aktivno učestvuje u njemu. U prvom slučaju, on radi uglavnom prema Egu; u drugom slučaju, on uključuje i sopstveni self. Razne kombinacije i
364
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online