Nazad na sadržaj
permutacije analitičkog rada, koje obuhvataju kontakte između Ega i selfova analitičara i pacijenta, dovode do istovremenih procesa rasta i emancipacija Ega (od Ida i Superega) s jedne strane, i proširivanja i obogaćivanja selfa s druge: „Iskustvo nas uči da je u dobroj analizi, ovim dvoma razvojnim procesima suđeno da se sretnu i harmonično spoje, uprkos bilo čemu što bi razni istaknuti teoretičari tehnike mogli da kažu: rezultat je osoba sa validnim Egom i bogatim selfom...” (Bolonjini, 1991, str. 348-349).
VI. C. Self u francuskoj i srodnoj tradiciji Žan Bertran Pontalis
Pontalis (1977/1983) je opisao posredne oblasti između sna i psihičkog bola gde, prema njegovom mišljenju, nastaje rođenje i prepoznavanje selfa. Prema ovom viđenju, psihičkom strukturisanju i ʼsubjektivizacijiʼ ne doprinosi toliko zadovoljstvo, koliko patnja, duboko subjektivan aspekt bola, koja otkriva stanje subjekta/selfa i utiče na njega. Pontalisov uticajni rad „Naissance et reconnaissance du soi” [„Rođenje i prepoznavanje selfa”, u engleskom prevodu] predstavlja značajno poglavlje u njegovoj knjizi „Entre le rêve et la douleur” [„Između snova i bola”] (Pontalis, 1977/1983), u kojem su uvedeni ovi koncepti, a takođe se smatra i jednim od prvih francuskih tekstova o ʼkao da ličnostimaʼ Helene Dojč ( Helene Deutsch , 1942) i Vinikotovom ʼistinskomʼ i ʼlažnom Selfuʼ, stavljajući tako u središte interesovanja psihologiju Ega i psihologiju Selfa . Pontalis (1977/1983) detaljno ispituje nastanak koncepta Selfa i njegove implikacije u pogledu frojdijanske teorije. On kritikuje iluzorno jedinstvo koncepta Selfa, u kojem vidi rizik od izbegavanja nesvodljivosti konflikta, promenljivosti nesvesnog, nepomirljivosti reprezentacija, višestrukih transformacija nagona i mnogostrukih identifikacija. Otuda, on naglašava da bi jedinstvo Selfa moglo da bude u suprotnosti sa složenim oblikovanjem psihičke stvarnosti, na osnovu Frojdove strukturalne teorije/druge topografije, sa formiranjem i diferencijacijom raznih psihičkih delovanja i njihovim nesvodljivim konfliktom, u korist modela jedinstvenog rasta, vrlo bliskog organskom modelu. Uprkos tome, Pontalis navodi neke primere povezane sa kliničkim istraživanjem koji uvođenje koncepta Selfa čine korisnim. Prvi se odnosi na poređenje dve vrste pacijenata koje su uvele Helena Dojč i Edit Jakobson, za čiji opis su obe autorke upotrebile pojam Selfa. Opis „kao da” ličnosti HeleneDojč (1942) odnosi se na pacijente čiju unutrašnju stvarnost karakteriše odsustvo selfa, i koju može ilustrovati prazna koverta, čije su spoljašnje granice investirane da objekte, reprezentacije i afekte drže van. Edit Jakobson opisuje ličnost psihotične osobe koja, nasuprot tome, pati od fragmentiranosti vlastitog selfa, unutar „suviše pune” unutrašnje psihičke stvarnosti, čije su granice konstantno pod pretnjom provale spoljašnje stvarnosti. Uz to, Pontalis se ne slaže sa Hartmanovom distinkcijom između Ega i Selfa, koja bi dovela u pitanje suštinsku kontradiktornost frojdijanskog „Ich”, ali prepoznaje zaslugu Hartmana, kao i Kohuta,
365
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online