Nazad na sadržaj
da pomaže sebi u samoregulaciji afekata. Oko sedmog meseca, novorođenče počinje da biva svesno da su njegove misli i doživljaji odvojeni od misli i doživljaja drugih ljudi, te da postoji jaz između njegove i subjektivne stvarnosti drugih ljudi. Međutim, uz odgovarajuću usklađenost sa primarnom figurom vezivanja, novorođenče takođe postaje svesno da se ovaj jaz može premostiti intersubjektivnim iskustvima, kao što su deljenje afekta i fokusa pažnje, uz istovremeno razvijanje osećaja subjektivnog selfa. Nepostojanje ove usklađenosti, koje može da se desi, na primer, ako majka pati od depresije, može da liši dete dovoljnih intersubjektivnih iskustava, usled čega novorođenče ne može da se poveže sa drugim ljudima na bilo kakav smislen način, za šta Stern veruje da se nalazi u osnovi narcisističkog poremećaja ličnosti i antisocijalnog poremećaja ličnosti. Oko 15. meseca, novorođenče razvija kapacitet za simboličku reprezentaciju i jezik, i postaje sposobno da kreira kompleksne apstraktne mentalne reprezentacije iskustava, što olakšava intersubjektivnost, ali pomera detetov fokus ka onim stvarima koje mogu biti reprezentovane i komunicirane jezikom. Ovaj proces omogućava razvoj verbalnog selfa. Svaki osećaj selfa odgovara različitom domenu interpersonalnog iskustva: domenu nastajuće povezanosti, domenu suštinske povezanosti, i tako dalje. Osećaji selfa i domeni povezanosti nisu sukcesivne faze niti etape koje zamenjuju ili obuhvataju jedna drugu. One nastavljaju da rastu i koegzistiraju tokom čitavog života. Nalazi Malerove i Sterna su istovremeno integrisani sa kasnijim razvojnim istraživanjima (Stern, 1985; Pajn, 1986; Bergman, 1999; Gergelji, 2000; Fonađi, 2000) u sintetičku inkluzivnu savremenu frojdijansku perspektivu u radu Harolda Bluma, koji je većinom naglašavao multidimenzionalne procese diferencijacije kao preduslov za nastanak intrapsihičkog selfa i objektne reprezentacije. Dalja klinička i teorijska integracija usledila je u sledećim konceptualizacijama selfa u psihoanalizi dece i adolescenata. VI. Dc. Self u psihoanalizi dece U svojoj studiji o primitivnim fazama razvoja, Franses Tastin (1981) preuzima koncept normalne autistične faze u ranom detinjstvu koji objašnjava stanje fokusirano na telo, kojim dominiraju senzacije, koje čini srž Selfa, i koje su povezane sa relativno nediferenciranom autosenzualnošću. Ona opisuje da u ovoj fazi, detetovo telo i njegove senzacije postavljaju temelj za formiranje telesnog selfa, što je osnova za kasniji razvoj identiteta. U ovoj fazi, objekti spoljašnje stvarnosti, uključujući majku, inkorporirani su u obliku senzacije – objekata koji pripadaju telu, pretečama naredne veze novorođenčeta sa ne-ja objektima, doživljenim kao odvojenim od tela kojima dete mora da se prilagodi. Tastinova takođe naglašava da dete mora prvo da razvije osećaj selfa, koji je zaseban i odvojen od drugih, kako bi moglo da razvije društvenu svest o drugima. Način na koji novorođenče razvija ovu vrstu svesti je od suštinske važnosti za sticanje osećaja individualnog identiteta. Senzualnost novorođenčeta u stanju normalnog primarnog autizma udružena je sa adaptabilnošću
369
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online