Nazad na sadržaj
majke koja potiče iz njene majčinske preokupacije i čuvanja svog deteta od iskustava „ne-selfa”, u nekoj vrsti „postnatalne materice”. Tastinova postulira autosenzualni konstrukt kako bi opisala način na koji dete doživljava majku kao deo svog tela. Kapaciteti koje novorođenče stekne u ovoj fazi, kroz „senzaciju – objekte”, imaju ulogu u kasnijoj upotrebi objekata koji su prepoznati kao ne-self. Sticanje ovih kapaciteta osnažuje dete u adaptacijama koje su neophodne za suočavanje sa spoljašnjom stvarnošću koja je odvojena od Selfa. Franses Tastin zatim predlaže kliničku klasifikaciju patološkog autizma zasnovanog na mehanizmima odbrane, koje dete aktivira kako bi se zaštitilo od neuspešnih razrađivanja separacije Selfa od ne-Selfa. Kod ʼinkapsuliraneʼ dece, psihološki razvoj je blokiran, „telesni self” održava cepanje od senzacija, a ne-self je inkapsuliran u selfu. Takva deca održavaju fuziono stanje kroz otcepljivanje od sopstvenih senzacija i uključivanje „ne- selfa” (senzacije izvedene iz tela drugoga ili gestova, postupaka, emocija, itd. drugoga) u sopstveni Self. Ova deca se hvataju za tvrde objekte koji su izvor hladnih i metalnih senzacija; ove senzacije pomažu detetu da izgradi somato-psihičku reprezentaciju školjke u kojoj su inkapsulirani. Za razliku od njih, kod ʼzbunjeneʼ dece self je fragmentisan i pomešan sa ne-selfom, te je psihološki razvoj veoma neorganizovan. Ne-self je usisan u self i njime ograđen putem ekscitirajućih telesnih senzacija. I kod inkapsulirane i kod zbunjene dece centralno jezgro se sastoji u nastojanju da se održi fuziono stanje između selfa i ne-selfa. Generalno, inkapsulirano dete vrši neku vrstu otcepljivanja/otuđivanja od senzacija sopstvenog tela; zbunjujuće/zbunjeno dete je kao progutano u sopstvenim telesnim senzacijama. Prema Renati Gadini (1977, 2004), reč ʼselfʼ se koristi u kontekstu sazrevanja zasnovanom na razvojnoj teoriji. U ovom kontekstu, ʼselfʼ je ishod ukupnog telesnog doživljaja novorođenčeta tokom prvih meseci života. To su senzacije koje se, tokom rasta, postepeno razrađuju u procesu mentalizacije. Longitudinalne studije o razvoju dece pokazuju da se u procesu rasta dete kreće od senzacija do percepcija, osećanja i simbola, i konačno, misli. Prelazni objekt je prvi uočljiv korak u ranoj simbolizaciji, osnova za razvoj sekundarnog procesa mišljenja. Na osnovu ovih longitudinalnih studija, R. Gadini je mogla da pokaže kako kvalitet interakcije majke i novorođenčeta omogućava razvoj telesnog selfa. Self je, zapravo, prva organizacija tek rođene individue, dok pokušava da se adaptira na novu homeostazu. Novorođenče radi na njegovom formiranju u prvim mesecima. U organizaciji selfa postoji doprinos majke koja dodiruje svoju bebu, i radeći to, obeležava fizičke granice bebe, kao i urođeni doprinos bebe. Bebin self nastaje iz stapanja ova dva doprinosa. Celovitost ovih perifernih senzacija kontakta kože na kožu i uticaja bebinog tela u prostoru neophodni su da bi novorođenče izgradilo svoj osećaj Selfa. Funkcionisanje tela (funkcije različitih organa) predstavlja jezik tela; ovaj telesni jezik, na svom putu da postane mentalni (nekako), jeste jezik selfa. Gadini navodi da: „Svaki put kada pominjemo self, uviđamo kako se odmah bavimo mentalnom aktivnošću koja je na neki način povezana (ima veze) sa telom... Među funkcijama selfa vidimo kontrolu organskih reakcija tela.” (Gadini, 1977,
370
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online