Nazad na sadržaj
str. 264). Mentalna aktivnost nastaje iz telesnog iskustva i pomaže detetu da savlada anksioznosti i strahove od dezintegracije, a njegova fantazija mu pomaže da ga sačuva od dezintegracije.
En Alvarez Obučavana u Kanadi, SAD i Velikoj Britaniji, En Alvarez ( Anne Alvarez ) je član brojnih društava za psihoanalizu dece i akademija, kako u Severnoj Americi tako i u Evropi. Baveći se analizom dece i adolescenata u postklajnijanskoj tradiciji, sa stavovima zasnovanim na bogatom istraživačkom i kliničkim radu sa autističnom i decom sa poteškoćama u razvoju druge vrste, Alvarez postulira da je „gotovo nemoguće misliti o selfu osim u odnosu sa objektima” (Bah, Mejs, Alvarez, Fonađi, 2000, str. 11). Ona iznosi tri faktora koja je navode da se bavi pitanjem sopstva. „Prvi je rad sa autističnom i decom sa poteškoćama, gde je self jedva vidljiv ili gotovo nepostojeći. Nekada se ovo dešava jer je objekt suviše dominantan, a nekada jer objekt jedva da postoji, u kom slučaju dete može delovati jedva ljudski. Drugi je proučavanje novorođenčadi, a treći je studija o ekstremno ranim nivoima infantilnog funkcionisanja kod dece sa ozbiljnim zastojima u razvoju” (ibid, str. 12). Izučavajući self i njegove najranije začetke, ona proširuje klajnijanski koncept anksioznosti oko selfa koje dominiraju shizoidno-paranoidnom pozicijom, i zagovara stav (Alvarez, 1992, 1999) da potrebe, pored anksioznosti osoba koje funkcionišu na nivou paranoidno-shizoidne pozicije, zaslužuju više pažnje nego što dobijaju. S obzirom na isprepletenost selfa, objekata i njihovih odnosnih delova, pitanje gde se self završava, a interni objekti počinju, ima važne kliničke i tehničke implikacije. Prihvatajući opšti stav da interni objekti nisu istovetne replike ili reprezentacije eksternih objekata nego mešavina spoljašnjih figura i projekcija delova selfa, kao i da je self sastavljen od unutrašnje srži pomešane sa slojevima identifikacije i internalizovanih odgovora, teorijska i tehnička distinkcija elemenata ipak je neophodna. Pod određenim okolnostima, klinička odluka o tome da li posegnuti za objektnošću figure ili njenim selfom za pacijenta može biti od velikog značaja. Autorka ilustruje (Bah, Mejs, Alvarez, Fonađi, 2000) takve kliničke odluke kroz rad sa serijama snova, gde se, u početku, kritične i odbacujuće figure od autoriteta čine ispunjene očiglednom drugošću, i mada bi se kasnije moglo uvideti da su figure sadržavale neke aspekte pacijentovog selfa, ona bi se prvo zapitala o prirodi internog materinskog objekta. Alvarez objašnjava da bi njen izbor viđenja figure od autoriteta kao, pre svega, internog objekta (a ne kao aspekta selfa) zavisio od stepena drugosti koji figura sadrži. Kasnije, kada ta figura evoluira i stekne benignije karakteristike, mogla bi biti sagledavana i istraživana i kao deo selfa, ali ako se u početku činila punom drugosti (kritičnost, odbacivanje), autorka bi počela od istraživanja motivacije figure. Alvarez prihvata klajnijansku sliku uma koji sadrži unutrašnji svet (manje ili više
371
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online