IPA MEĐUREGIONALNI ENCIKLOPEDIJSKI REČNIK PSIHOANALIZE

Nazad na sadržaj

koristili neki autori koji su, počevši od pitanja individuacije, produbili razliku između Ega i Selfa u razvoju adolescenata. Arnaldo Noveleto (2009) je istraživao koncept Selfa sa posebnim osvrtom na njegove implikacije za razumevanje adolescentskog razvoja. Unutar „Ego-Self sistema”, Noveleto razlikuje dve zasebne funkcionalne oblasti, Ego u strogom smislu reči i Self. Ego ostaje instanca za funkciju percepcije, procene stvarnosti, mišljenja i pristupa funkcionisanju/psihičkoj dimenziji volje, mehanizama odbrane i kontrole patnje. Self, s druge strane, omogućava skladištenje i osvežavanje fizičkih i psihičkih self reprezentacija, svest o procesima promene, elaboraciju tugovanja povezanog sa odvajanjima, internim i eksternim, formiranje karaktera, samoočuvanje, rebalansiranje narcisističkih naboja ka objektnim realnostima i homeostazu raspoloženja. U adolescenciji se Ego-Self sistem hvata ukoštac sa druga dva sastavna elementa psihičkog aparata, Idom i Superegom, u okviru kompleksnog transformativnog procesa koji će dovesti do duboke prerade reprezentacije koju subjekt ima u pogledu sopstvenog identiteta, internih objektnih odnosa, integracije njegovih instinkata i orijentacije njegovih nagona. Noveleto pripisuje Selfu funkciju posmatrača drugih psihičkih instanci, što će omogućiti individui da razvije samorefleksiju. Ovo je važno za investiranje u neke objekte koji vrše funkciju sličnu prelaznim objektima ranog detinjstva, npr. lični dnevnici, u kojima se preklapaju privatni i zajednički prostor; ovi lični dnevnici potvrđuju rađajuću intimnost selfa, ali u isto vreme svedoče o potrebi adolescenta da produži simbiotsku zajednicu sa roditeljima. Još jedna centralna tema je integrisanje fizičkih pubertetskih promena u sliku o telu i preoblikovanje slike selfa. Cepanje je posebno očigledno između dela selfa koji teži da evoluira i raste, uglavnom kroz delovanje, i dela koji teži da regresira, uglavnom kroz fantaziju. Ovo cepanje unutar sistema je neizbežno. Još jedna tema je prerada i ponovno konstituisanje Ego ideala i upotreba vršnjačke grupe kao izvora narcisističkog i identitetskog punjenja. Prema Tomazu Senizeu ( Tommaso Senise , 1980, 1985, 1986), Self predstavlja objekt Ega – „Self je Ja koje subjekt Ego doživljava kao objekt” (Senize, 1980, str. 1) – a lični identitet proističe iz sticanja osećanja globalne i jedinstvene slike selfa. Senize definiše procese individuacije, one endopsihičke procese koji omogućavaju subjektivno formiranje sopstvenog identiteta, kao sliku osobe u svojoj celosti. Procesi individuacije omogućavaju formiranje, trajnost i kontinuitet Selfa kao unutrašnjeg entiteta, čak i u njegovoj konstantnoj promeni u svojoj prostor – vreme reprezentaciji, kao funkciji dijalektičkih razvoja odnosa Ega, kako intrasistemskih (Ego, Superego, Id) tako i ʼintersistemskihʼ (u odnosima sa spoljašnjim objektima; za razliku od Hartmanove upotrebe termina ʼintersistemskiʼ za konflikt unutar Ega: videti posebno poglavlje KONFLIKT). Pojam selfa je datost i našeg konkretnog doživljaja (osećanje selfa), i funkcija Ega. Kao funkcija Ega, self se formira i razvija kao trajna šema, neprekidna referenca, kao odraz emocija i mišljenja, činilac telesnog Ega i u odnosu sa stvarnošću. Strukturalne modifikacije psihičke organizacije koje dovode do remodelovanja Ega i Superega prate neravne, krivudave i kontradiktorne puteve, indukujući epizode anksioznosti, tenzije, konfuzije i dezorganizacije s kojima se podudaraju istovremene i posledične promene u doživljajima slike o Selfu i, shodno

373

Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online