Nazad na sadržaj
itd. Pored toga, Grinberg predlaže pravilnu upotrebu „Yo” (Ego), kada se referiše na psihoanalitičku strukturu prema klasičnom Frojdovom opisu; i „Selfa”, kada se referiše na ukupnu osobu. (Grinberg i saradnici, 1966, str. 242-243). U kasnijoj publikaciji „Idendidad y Cambio” („Identitet i promena”, Grinberg L. i Grinberg R., 1971), polazeći od Hartmana, Vizdoma i Eriksona, Grinbergovi predlažu koncept ʼosećanja identitetaʼ kao rezultat međupovezanosti tri vrste ʼintegracionih vezaʼ: ʼprostornihʼ (integracija različitih delova selfa), ʼvremenskihʼ (kontinuitet između različitih reprezentacija selfa u vremenu), i ʼsocijalnihʼ (odnos različitih aspekata selfa sa objektima). Emocionalni doživljaj identiteta se ovde definiše kao sposobnost subjekta da oseća sebe uprkos nizu unutrašnjih i spoljašnjih promena. Salomon Resnik U svom radu „El yo, el self y la relación de objeto narcisista” („Ego, self i narcisistički objektni odnos”), Resnik (1971–1972) daje pregled različitih značenja koncepta selfa, kako on prevodi nemački Selbst , i njegovih teorijskih upotreba, na engleskom, u drugim disciplinama, kao što je ilustrovano na primeru Vilijama Džejmsa i njegove upotrebe termina Self u „Principima psihologije” (1890). Resnik pruža prikaz Frojdovog opisa Ega kao strukture sa funkcijama (mišljenje, koordinacija, sintetičko i integrativno funkcionisanje, mehanizmi odbrane), ali navodi da je „ Selbst ostao jedna nejasna ideja, kojoj su anglosaksonski psihoanalitičari dali određeno značenje u kliničkom iskustvu” (Resnik, 1971–1972, str. 267). Imajući u vidu kulturološki teret koji pojam selfa nosi, Resnik ističe važnost diskutovanja o različitoj upotrebi selfa od strane različitih autora, naročito jer se tiče specifičnog kliničkog diskursa određene osobe u analizi. Međutim, kao proživljeno iskustvo , „ Selbstov pojam selfa prevazilazi granice određene kulture, budući da ne postoji tačan ekvivalent u drugim jezicima... Ovaj problem zasigurno otvara mogućnosti za istraživanje na polju odnosa između filologije, lingvistike i psihoanalize” (Resnik, 1971–1972, str. 267, dodat kurziv). Resnik objašnjava kako su razni aspekti doživljaja selfa u kliničkom procesu povezani i kako nastaju, npr. odnos Selfa sa zavisnošću i otkrivanjem vlastitog identiteta ili globalna slika o sebi posmatrana kroz elaboraciju odnosa sa narcisističkim objektom. Autor tvrdi da, u kliničkom diskursu, „Self otkriva istinsko sebe” kroz drugost ili prisustvo drugog; te da se dijadni odnos istovremeno otvara prema trijadnom odnosu, i samim tim, mnoštvu. Enrike Pišon-Rivije Mada nije poznat kao klasičan autor o Selfu, rad Enrikea Pišon-Rivijea ( 1971) „Del Psicoanálisis a la Psicología Social” („Od psihoanalize do socijalne psihologije”) inspirisao je jedan važan deo kontinentalnog psihoanalitičkog identiteta, povezujući psihoanalizu i socijalnu psihologiju sa važnim implikacijama za teorijske i kliničke konceptulizacije međupovezanosti
376
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online