Nazad na sadržaj
mentalnu strukturu i psihičko delovanje, tako i ličniji iskustveni ʼselfʼ kao generatora subjektivnog doživljaja, doveli su do nastanka brojnih psihoanalitičkih pristupa dugogodišnjem problemu: šta konstituiše ʼselfʼ u odnosu na ʼEgoʼ, na razvoj psihičke strukture i na formulacije narcisizma. Proširivanje obima snažnog psihoanalitičkog interesovanja na klinička stanja koja uključuju ozbiljnu neorgansku psihopatologiju svih starosnih grupa, istaklo je u prvi plan razne razvojne i kliničke konceptualizacije ʼselfaʼ. Mada sve savremene psihoanalitičke teorije ranog razvoja i formiranja strukture postuliraju da se self formira u odnosu sa drugim, one se takođe razlikuju po nizu kriterijuma, među kojima su: veza sa teorijom nagona, u raznim savremenim formulacijama iste; relativna centralnost ʼdrugogʼ; važnost data realnoj interakciji u odnosu na nesvesnu fantaziju; da li je self konceptualizovan kao celovit ili višestruk ili oba, da li ima pretežno strukturalne ili procesne karakteristike; njegova relativna trajnost, kontinuitet i/ili fluidnost i promenljivost. Razilaženja u konceptualizacijama selfa često odslikavaju različite referentne okvire, različite nivoe diskursa i različite prevode između jezika, koji proizilaze iz različitog sociokulturnog nasleđa. U Severnoj Americi , gde je razmatranje objektnih odnosa oduvek bio deo svih postfrojdijanskih psihoanalitičkih teorija, Ego psiholozi Edit Jakobson i Margaret Maler su, sledeći Hartmanovu reformulaciju narcisizma kao libidinalnog investiranja selfa, a ne Ega, kreirale pogled na razvoj selfa koji bi mogao da objasni formiranje kompleksnog skupa self i objektnih reprezentacija, istovremeno zadržavajući stanovište o seksualnim i agresivnim nagonima kao osnovama ljudskog doživljaja. U savremenom frojdijanskom referentnom okviru, shodno tome, Rangel je preformulisao Hartmanovu prethodnu reformulaciju narcisizma u investiranje self reprezentacija, a ne selfa. Blum je dalje integrisaoteoriju separacije – individuacije Margaret Maler sa savremenim razvojnim istraživanjima, naglasivši da je self objekt diferencijacija ključni preduslov za formiranje selfa. S tim u vezi, Oto Kernberg je razvio sveobuhvatni američki model objektnih odnosa u kojem integriše frojdijansku strukturalnu teoriju, objektne odnose i neuronauku, opisujući „self-objekt-afekt jedinice” kao gradivne elemente nadređenog selfa, kao ukupne sume self reprezentacija. Drugi pristup razvoju selfa prati Vinikotov rad u sintezi frojdijanske teorije nagona Arnolda Modela, Vinikota, intersubjektivnosti i neuronauke. U ovom kontekstu, self je i evoluirajući neizvestan proizvod i trajna srž, proces i rekontekstualizovana ponovna transkripcija iskustva. Kao velika prekretnica u teoriji narcisizma i koncepta ʼselfaʼ, Kohutova škola Self psihologije u centar psihoanalitičkog istraživanja stavlja razvoj selfa i samopoštovanja, navodeći kako se self formira kroz internalizaciju iskustva sa negovateljima. Kohut je opisao kako rana empatična iskustva dovode do stvaranja internih ʼself objekataʼ koji pomažu da se održava stabilan, snažan osećaj selfa koji može da toleriše životna razočaranja, i kako empatični neuspesi negovatelja mogu da dovedu do nastanka narcisističke psihopatologije. U svojoj radikalnoj reviziji psihoanalitičke kliničke prakse, on je predložio da analitičar treba da pruži self objekt iskustva koja pacijent nije primio u detinjstvu.
381
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online