Nazad na sadržaj
III. INTERNI SETING
Kad je reč o internom setingu analitičara, glavne ideje nalazimo kod Frojda. Interni seting sastoji se od stanja uma kojeg karakteriše „neusmeravanje pažnje ni na šta konkretno” i održavanje iste „slobodno lebdeće pažnje […] uprkos svemu što neko čuje” […] „pravilo davanja podjednake pažnje svemu neophodan je pandan zahtevu koji se stavlja pred pacijenta da [on] treba da izrazi sve što mu je na umu”. Štaviše: analitičar „treba da zadrži sve svesne uticaje iz svog kapaciteta da učestvuje, i da se potpuno preda svom „nesvesnom pamćenju” […] On, jednostavno, treba da sluša i da se ne opterećuje time da li bilo šta pamti” (Frojd, 1912, str. 111-112). Ove ideje su i dalje validne, ali je došlo do njihovog razrađivanja, naročito u pogledu Bionovih ideja o sanjarenju. Bion definiše sanjarenje kao „stanje uma koje je otvoreno za prijem bilo kojih „objekata” od voljenog objekta, te je stoga sposobno za prijem projektivnih identifikacija novorođenčeta [pacijenta] bez obzira na to da li ih novorođenče [pacijent] doživljava kao dobre ili loše” (Bion, 1962, str. 36). Ostale važne komponente internog setinga su neutralnost i uzdržanost. Laplanš i Pontalis definišu neutralnost kao stav analitičara koji nastoji da bude „neutralan u pogledu religijskih, etičkih i društvenih vrednosti […], kao i neutralan u pogledu manifestacija transfera” i neutralan jer „on ne sme, apriori, posvećivati posebnu pažnju određenim delovima pacijentovog diskursa, ili im učitavati određena značenja, prema svojim teorijskim predrasudama” (Laplanš i Pontalis, 1973, str. 271). Ana Frojd je neutralnost definisala u smislu analitičareve potrebe da ostane jednako udaljen od Ega, superega i ida pacijenta (1936). Laplanš i Pontalis uzdržanost definišu na sledeći način: analitičar „treba načelno da odbije da ispunjava zahteve i uloge koje pacijent nastoji da mu nametne” (1973, str. 2). Frojd je raspravljao o opasnostima terapeutskog žara u svojim Spisima o tehnici koje je napisao između 1911. i 1915. godine, i u kojima je dao i čuveni opis analitičara kao hirurga. Ovo drugo poređenje se može pogrešno protumačiti i kritikovati ako se bukvalno shvati (kao kod ideje tihog analitičara). Rajkroft ( Rycroft , 1985) je podvukao činjenicu da analitičar ne treba samo da daje „tačne” interpretacije već, kao podjednako važno, treba i da obezbedi odnos sa svojim pacijentima u kojem analitički proces može da se razvija. Aron (2001) ističe da je interakcija u analizi asimetrična. Jedna asimetrija je u tome da iako oba učesnika neće uspeti da održe seting/okvir, odgovornost je na analitičaru da kroz analizu povrati okvir. Ovo je, kako izgleda, i etičko i metapsihološko pitanje koje se tiče dužnosti i funkcije analitičara. Neutralnost i uzdržanost su, takođe, i osnov za etičku dimenziju analitičarevog stava prema njegovim/njenim pacijentima i radu. Bez istinskog internalizovanja ovih kapaciteta, analitičareve narcisističke potrebe mogu dovesti do eksploatacije pacijentove ranjivosti. Studija o kršenjima etike (Gabard i Selenza – Gabbard i Celenza , 2003) skrenula je pažnju na važnost i značenje analitičke uzdržanosti i stalne potrebe da analitičar motri na svoj kontratransfer.
407
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online