Nazad na sadržaj
(2001) je, na primer, pisao o uzajamnom delovanju rituala i spontanosti. Bio je svestan neophodnosti pravila i suspenzija istih. Hose Bleger je tek relativno nedavno izučavan u severnoameričkoj psihoanalizi, ali je Raker (1968) preveden još na početku, te je uticao na intersubjektivni, interpersonalni rad koji su na Institutu Vilijam Alanson Vajt ( William Alanson White Institute ) razvijali Salivan, Klara Tompson, i kasnije, u savremeno doba, Levenson, Mičel, Danijel Stern i ostali. Savremeni relacioni teoretičari poput Basa (2007), vide analitički rad uokviren kao prostor u kome se nalaze dve osobe u dvopersonalnom polju. Međutim, Bas, za razliku od Langsa, naglašava jedinstvenost: „jedna veličina nikada ne odgovara svima” (ibid., str. 12). Ovde i sada je prožeto relacionom prošlošću, što je način razmišljanja sa snažnim afinitetima prema Baranžeovima i Blegeru. Seting je, u Blegerovom smislu, više u skladu sa dvopersonalnim modelima analitičkog procesa, uključujući i ideju da se društveni, institucionalni, kao i metateorijski procesi odvijaju i deluju unutar setinga. Slično Blegeru, Piter Goldberg (2009) je razvio perspektivu u kojoj okvir/seting vidi u bionijanskom smislu kao strukturu u kojoj su projektovane i sadržane psihotične anksioznosti. Prema Goldbergovom viđenju, okvir postaje mesto u kojem, bilo analitičar, bilo analizand, prazne oštećene ili psihotične aspekte selfa. Da bi se razumeli svi rascepljeni (spliting) aspekti dinamike transfera/kontratransfera u određenim slučajevima, posmatra se okvir, oni navodno jednostavni elementi u okviru, ili setingu, koji su procesima pražnjenja i projekcije postali iskrivljeni i toksični. Opasni fragmenti selfa ili drugog mogu biti sakriveni u okviru, i ostaju neuočljivi i izvan obuhvata analize, sve dok analitičar ove otcepljene (spliting) fragmente ne bude mogao da uoči i vrati živim osobama u analitičkoj situaciji. Grotstajn, jedan od Bionovih najranijih i vodećih zagovornika u SAD, razvio je koncept setinga u kome se dva učesnika konačno saglase da štite analitičku „samoću”. Ovde koncept setinga, za razliku od okvira, postaje „sveti” sporazum: prilikom utvrđivanja pravila okvira i prihvatanja istih od strane analizanda, analitičar i analizand uspostavljaju pakt koji svakog učesnika obavezuje da štiti trećeg – samu analitičku proceduru ( Grotstajn , 2011, str. 59). Tabakin (2016) je nedavno napravio razliku između termina „okvir” i „seting”. On predlaže da konceptualizacija „okvira” podrazumeva strukturu, dok „seting” podrazumeva odnos. Ideja okvira-kao-strukture služi kao vodič za procenjivanje i tumačenje odigravanja ( acting out ) u odnosu na tu strukturu. Seting, za razliku od okvira, implicira atmosferu koja definiše potencijalni transformativni efekat tretmana. Seting pripoveda o zajedničkom prostoru analitičara i analizanda, koji postaje dinamičan proces razvoja između dva učesnika. Evolucija koncepta setinga/okvira je nezavisna priča u slučaju frankofonih analitičara iz Kvebeka, koja je smeštena na tački spajanja tri psihoanalitičke kulture: preovladava njihov prirodni afinitet prema kontinentalnoj francuskoj analizi, ali je ipak i pod uticajem sve tri škole mišljenja u Velikoj Britaniji, kao i u dodiru sa nekim od glavnih razvoja koji menjaju američki psihoanalitički pejzaž. U pogledu setinga, identifikacioni izbor za frankofonu analitičku zajednicu iz Kvebeka bio je jasan: namerno se distancirajući i od medicinskog modela i od Ajtingonove ( Eitingon ) verzije okvira, ona se izričito odredila protiv
413
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online