Nazad na sadržaj
„kanonskih” pritisaka koji su postali sporno pitanje za mnoge američke (SAD) analitičare. Za razliku od potrebe za ikonoklastičnom asertivnošću koja je obično karakterisala važne segmente američkih teorija, Lakanova zaostavština je zagovarala mentalnu slobodu, izraženu u duhu intenzivne debate, sa proširenjem frojdijanskog opusa. I rad Andrea Grina o funkciji okvira kao „trećem” i podršci mentalnom funkcionisanju pacijenta u njegovom svojstvu da oblikuje zajednički „analitički objekt” (1975), i Laplanšovo uvođenje pojma „praznog“ transfera (1997, str. 662), izazvanog relativnom nereaktivnošću analitičara, koji ponovo pokreće mogućnost rešavanja enigmi detinjstva, predstavljaju kasnije primere. Skarfoan (2010) je proširio refleksiju o kvalitetu analitičarevog slušanja u svom pojmu „prihvatljivosti”. Druga snažna struja u evoluciji francuske psihoanalize, koja je imala uticaj u Kvebeku, obuhvata istraživanja neklasičnih elemenata setinga kao potpore psihičkoj reprezentaciji i subjektivizaciji, naročito u infraneurotičnim registrima: Fransoaz Dolto ( Françoise Dolto , 1982, 1985) i njena upotreba simboličnih plaćanja kod analize dece; Kan (2002), Rusijon (2013), Done (1995) i ostali o metapsihološkoj funkciji vizuelne percepcije analitičara u analitičkom radu licem u lice. Praksa na klinikama za psihoanalizu u Francuskoj i Kvebeku takođe je bila izvor inovacije „okvira”, naročito iz trostrukog ugla gledanja na proces evaluacije (Kestemberg, 2012; Done & de M’izan, 2012; Lasvernjas – Lasvergnas , 2012; Rid – Reid , 2014), plaćanja trećeg lica (Kestemberg, 1985, 1986), i alternativnih psihoanalitički motivisanih intervencija, kao što je specifično proširenje okvira u „psihoanalitičkoj psihodrami” od strane Lebovisija i Djatkina (Lebovisi, Djatkin i Kestemberg, 1952) i Žiboa (2005). Još jedan vredan, mada paradoksalan ishod Lakanove teorije i prakse, bio je kritičko istraživanje potencijala za podmuklu zloupotrebu u „setingu” podučavanja i obuka na institutima za psihoanalizu koje su sproveli Olanjije (1969) i ostali. Konačno, među severnoameričkim analitičarima sa francuskog govornog područja postoji dodatna koncepcija da seting intenzivira „izlaganje” govora (Imbo – Imbeault , 1997) na način da nesvesnu logiku unutar njega čini pristupačnom za posmatranje. VI. B. Posebni latinoamerički doprinosi i razvoji U latinoameričkoj psihoanalizi, Orasio Ečegojen (1986) i Hose Bleger (1967) su najcitiraniji autori na međunarodnom planu po pitanju setinga. Usled kulturološke raznovrsnosti i mnoštva škola koje su uticale na latinoameričke institucije za psihoanalizu, ne postoji jedinstven način pristupa ovoj temi u regionu. Aktuelna je diskusija o potrebi da se psihoanalitička tehnika prilagodi savremenom društvu. Ečegojen (1986) zagovara čvrst, ali i fleksibilan seting, koji sadrži skup varijabli koje su ustanovljene kako bi obezbedile stabilan okvir koji će omogućiti odvijanje analitičkog procesa. Ečegojen tvrdi da seting predstavlja stvarnost koja je prisutna u analitičkoj situaciji, i shvata je kao društveno okruženje oko nas. On veruje da proces inspiriše seting, ali da ne bi trebalo i da ga
414
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online