Nazad na sadržaj
Libermanovo viđenje psihoanalitičke terapije kao dijaloga podrazumeva da se, od samog starta, zdravo za gotovo uzima perspektiva „povezivanja” uokvirena u, više puta pomenutoj, ljudskoj interakciji, kao što pokazuje njegova izjavada se „...psihoanalitička seansa shvata kao interaktivni proces u kojem ponašanje jednog člana (analitičkog) para određuje odgovor drugog i obrnuto... ” (Liberman, 1976, str. 21). Libermanov analitički dijalog, baziran na postulatima Teorije komunikacije , može da se posmatra kao međusobna igra između tri superponirana komunikaciona kola: dva intrapsihička (pacijentovo i analitičarevo) i interpersonalnog kola kreiranog između njih. U svojoj knjizi Komunikacija u psihoanalitičkoj terapiji (1962) Liberman koristi doprinose Jirgena Ruša, kako bi klasifikovao različite tipove „ličnosti” prema načinu na koji komuniciraju sa sagovornicima. On ih nabraja i povezuje najpre sa O. Fenihelovom (1945) klasičnom nomenklaturom, a onda sa sopstvenom budućom sistematizacijom, kao u sledećim tabelama:
Rušova nomenklatura
O. Fenihelova nomenklatura
Otvorena ličnost
Konverzivna histerija (histerični karakter)
Plašljiva, „izbegavajuća” ličnost
Anksiozna histerija (fobični karakter)
Logična ličnost
Opsesivna neuroza (opsesivni karakter)
Ličnost od akcije
Psihopatska ličnost (perverzije i kompulzije)
Depresivna ličnost
Ciklotimični poremećaj, neurotična depresija i ciklična psihoza
Posmatrajuća, ličnost koja ne učestvuje
Shizoidni poremećaj, shizofrenija
Infantilna ličnost
Organska neuroza (psihosomatske bolesti)
430
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online