Nazad na sadržaj
prihvatajući široko definisanu ideju pristupa objektnim odnosima, klajnijansku i neklajnijansku, fokusirao zapravo na „stanje i karakter objekata”. U skorašnjem primeru mešanja psihoanalitičkih kultura, Kernberg prilaže sledeću definiciju De Mižolinom Međunarodnom rečniku psihoanalize (2013, str. 1175): „Psihoanalitičke teorije objektnih odnosa mogu se definisati kao one koje stavljaju internalizaciju, strukturalizaciju i kliničku reaktivaciju (u transferu i kontratransferu) najranijih dijadnih objektnih odnosa u centar njihovih motivacionih (strukturalnih, kliničkih i genetičkih i razvojnih) formulacija.” Gorenavedena raznolikost može da se klasifikuje prema širini definicija: 1. Najšire govoreći, psihoanalitička teorija objektnih odnosa odnosi se na psihoanalitičko proučavanje prirode međuljudskih odnosa i razvoja intrapsihičkih struktura izvedenih iz internalizovanih odnosa sa drugima, u kontekstu sadašnjih međuljudskih odnosa i sveukupne organizacije i funkcionisanja ličnosti. U ovom najširem kontekstu, psihoanalitička teorija objektnih odnosa uključivala bi sve promenljivosti odnosa između intrapsihičkih i interpersonalnih ravni. Iz ovog ugla gledanja, psihoanaliza je, kao opšta teorija, u stvari teorija objektnih odnosa. Dakle, široko definisano, o psihoanalitičkoj teoriji objektnih odnosa govorimo kao o kompromisu – „kompromisnom” jeziku između metapsihološkog i kliničkog „jezika” (Mejmen – Mayman , 1963; Rapaport i Gil, 1959). U Severnoj Americi, ova široka konceptualizacija korišćena je i integrisana sa Ego psihologijom Šejfera (1968) i Modela (1968). 2. U užoj ʼsrednjojʼ definiciji, teorija objektnih odnosa odnosi se na postepeno stvaranje „dijadne ili bipolarne intrapsihičke reprezentacije (self i objektnih slika) kao odraza izvornog odnosa majke i bebe i njegovog kasnijeg razvoja u dijadne, trojne i razgranate unutrašnje i spoljne međuljudske odnose” (Kerbnerg, 1977, str. 57). Osnovno zajedničko obeležje među mnogim varijacijama je suštinski dijadna bipolarna priroda internalizacije u svakoj jedinici self i objektne slike sačinjene u naročitom afektivnom kontekstu. Ovaj pristup oslanja se na britansku školu Melanije Klajn (1934, 1940, 1946), Ferberna (1952), Vinikota (1955, 1958, 1960a, b, 1963), Boulbija (1969); na Ego psihološke pristupe Eriksona (1956), Jakobson (1964) i Malera (1968; Maler, Pajn, Bergman, 1975); i na različite načine na kulturne, interpersonalne škole (Salivan, 1953). Danas, ova definicija takođe uključuje različite široko definisane relacione psihoanalitičke pristupe (S. Mičel , 2000; Grinberg i Mičel, 1983; Haris, 2011). Ovako shvaćena, teorija objektnih odnosa, sa svojim metafizičkim, kliničkim i sociološkim implikacijama, ima veća ili manja preklapanja, doduše na različitim premisama, sa mnogim idejama Liktenstajna (1970), Grina (1985, 2002), Rozenfelda, (1983), Sigala, (1991), Volkana (2006), i ʼtrećeg modelaʼ nekih francuskih i francusko-kanadskih psihoanalitičara. Ova definicija pruža „važan integrativni okvir koji može da poveže psihosocijalni pristup... subjektivnoj i iskustvenoj prirodi ljudskog života... sa intrapsihičkim strukturama... u opštoj metapsihologiji...” (Kernberg, 1977, str. 58). S. Mičel, takođe, naglašava kvalitet ʼintegrativnog okviraʼ u istorijskoj perspektivi kad, u svojoj pohvali Džonu Boulbiju, izjavljuje (1998): „Najznačajniji relacioni autori doprineli su našem kliničkom shvatanju različitih vidova i
438
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online