Nazad na sadržaj
u generalnom metapsihološkom okviru instinktivnog izvora, cilja i objekta – specifično u svetlu izbora objekta i zadovoljenja/osujećenosti nagona. U klasičnoj teoriji zadovoljstvo usmerava izbor objekta (Frojd, 1909: 108). I ističući, uglavnom, ono što zadovoljava ili osujećuje nagon, Frojd je time privilegovao biološko gledanje na objektne odnose, dajući prioritet energetskoj i ekonomskoj dimenziji ljudskog iskustva. Ovaj naglasak na instinktivnim korenima objektnih odnosa znači da se objekat shvata kao posledica genitalne organizacije sastavnih instinkata i erogenih zona. Za Frojda, objektni odnosi ostaju funkcija nagona, gde je podsticaj objašnjiv bez uzimanja u obzir konteksta objektnih odnosa. Uporedimo sledeći iskaz sa prethodnim odeljkom iz Tri eseja : „Ako se neka erogena zona kod osobe koja nije seksualno uzbuđena (na primer, koža ženine dojke) stimuliše dodirom, taj kontakt izaziva prijatno osećanje... istovremeno je pogodnije od bilo čega drugog da pobudi seksualno uzbuđenje koje traži povećanje zadovoljstva” (1905: 210). Ovde, kao i drugde, uzbuđenje je objašnjivo u frojdijanskom tumačenju, bez obzira na interpersonalni kontekst. Koncept objekta, ako ne objektni odnos, prolazi kroz izvesne promene u drugoj topografiji ili strukturalnom modelu. Nastajući endogeno, biološki determinisani nagoni ostaju osnovni motivacioni princip za Frojda; dok se, istovremeno, veći naglasak stavlja na rane odnose – to jest, one u okviru kojih se višestruki zahtevi nagona organizuju i ostvaruju. Problem objektnih odnosa je sada povezan sa konceptualnim nizom koji predviđa formulisanje strukturalnog modela: narcisizam (1914); novi instinktivni dualizam predstavljen u S one strane principa zadovoljstva (1920); spajanje instinkata; instinktivna sublimacija; i identifikacija (1921). Sposobnost objekta da utiče na prirodu psihičke strukture objašnjena je, u kontekstu ovog konceptualnog kretanja, u delu Tuga i melanholija (1917a): „Izbor objekta... nekad je postojao; zatim, zahvaljujući stvarnom omalovažavanju ili razočaranju koje doživljavamo od voljene osobe, taj objektni odnos je uništen... slobodan libido nije premešten na drugi objekat; povučen je u Ego... nije angažovan na neodređen način, već je poslužio da se osnuje identifikacija Ega sa napuštenim objektom. Tako se senka objekta spustila na Ego” (1917: 248-49). Proces opisan u delu Tuga i melanholija – to jest, menjanje Ega na osnovu ranijeg objektnog odnosa nakon gubitka objekta – generalizovan je u Psihologiji mase i analizi ega (1921) kao pojava normalne psihologije. Uprkos ovom konceptualnom razvoju, ideja objektnih odnosa nije zavredela više objašnjenja u drugoj teoriji psihičkog aparata nego u prvoj (topografskoj) teoriji. Razvojne implikacije objektnih odnosa su, i pored toga, dalje razrađene u Egu i Idu u vezi sa „uspostavljanjem objekta unutar Ega” (1923: 29). Strukturacija Ega i Superega zavisi od niza gubitaka objekata. Frojd zato izlaže pretpostavku da je „karakter Ega talog napuštene objektne kateksije i da sadrži istoriju tih objektnih izbora” (1923: 29). Strukture sa razvojnom istorijom, tragovima objektnih odnosa, uključene su uz organski utvrđene nagone i njihove promenljivosti ili transformacije. Efekti Edipovog kompleksa na strukturisanje psihe, prosuđuju se, shodno tome, u svetlu identifikacija umesto napuštenih kateksija.
443
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online