Nazad na sadržaj
nesvesnih unutrašnjih objektnih odnosa u svetlu procesa projekcije i introjekcije. Ajzaks (1948) ovde daje uticajan doprinos u vezi sa idejom unutrašnjeg objekta kao nesvesne fantazije o odnosu između nagona i objekta.
III. A. Klajn: Unutrašnji objekti i intencionalnost nagona Melanija Klajn je postavila osnove teorije objektnih odnosa, koja je od 1970-ih nastavila da se razvija dalje od svog izvorišta u britanskoj školi. U opštem psihoanalitičkom okviru, koji je i dalje primenljiv na savremenu klajnijansku grupu u Britaniji (Šejfer, 1997), Klajn je zadržala Frojdovo shvatanje nagona kao suštinskog motivacionog principa u ljudskom životu; dok je istovremeno redefinisala koncept samog ʼnagonaʼ. Klajn je ocenila svoj opis unutrašnjeg porekla ljudskog iskustva kao nastavak klasične frojdijanske teorije; videla je svoj rad, u suštini, kao proširenje Frojdovog rada, a posebno je nastojala da artikuliše svoj prikaz unutrašnjeg sveta u svetlu Frojdove (1923) teorije strukture ličnosti (up. Kejper, 1988). Superego, na primer, shvata se kao sklop „raznovrsnih identifikacija usvojenih na različitim nivoima razvoja čiji pečat nose” (1929: 204). Ipak, kontra Frojdu, Klajn shvata nagone kao nesvodivo psihološke ili subjektivne po prirodi i iskustveno dostupne – to jest, neraskidivo povezane sa emocijama i anksioznostima odojčeta. Stoga je, kod Melanije Klajn, upotreba termina ʼobjektni odnosiʼ zasnovana na njenoj „tvrdnji da dete, od početka svog postnatalnog života, ima odnos prema majci (iako se fokusira primarno na njenu dojku) koji je ispunjen suštinskim elementima jednog objektnog odnosa, to jest ljubavlju, mržnjom, fantazijama, anksioznostima i odbranama” (1952a: 49). Nagoni se shvataju sa tačke gledišta primarnog odnosa prema objektu. Za M. Klajn, „nema instinktivnog poriva... koji ne uključuje objekte, spoljašnje i unutrašnje; drugim rečima, objektni odnosi su u centru emotivnog života” (1952a: 53). Prema M. Klajn , unutrašnji objekti snabdevaju nesvesnu fantaziju, gde se fantazija shvata kao primarna komponenta samih nagona. Ova pozicija je, pre svega, očigledna u načinu na koji M. Klajn vidi odnos između objekata i tela. Dok je telo centralno za fenomenologiju unutrašnjeg sveta, M. Klajn nastavlja da ističe telesno ispoljavanje nagona, a ne samu telesnu tenziju, kao izvor instinktivne energije. Ovo je ponudilo alternativu regulatornim principima klasične teorije nagona. Termin i koncept ʼunutrašnjiʼ, na različitim mestima, može da se odnosi na ʼmentalnoʼ, ʼimaginarnoʼ ili ʼunutraʼ (Strejči, 1941). Klajnijanci su nastavili da razmatraju ovo pitanje. Karin Stiven – Karin Stephen , u ranom pokušaju da razjasni prirodu unutrašnjih objekata, primećuje da „verovanje u ove fantastične unutrašnje objekte vodi poreklo iz stvarnih telesnih iskustava veoma ranog detinjstva, povezanih sa žestokim, često nekontrolisanim, pražnjenjima emocionalne tenzije” (1934: 321). Pola Hajman, iako još lojalna grupi Melanije Klajn, zauzvrat podvlači osnovnu pretpostavku da nagoni traže objekat sa tačke gledišta tela: „Pod uticajem gladi i oralnih želja dete, na neki način, čarobno stvara objekat koji bi zadovoljio te impulse. Kad mu se ovaj objekat,
445
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online