Nazad na sadržaj
na ovaj način da bi se uputilo na prvobitno verovanje u fizički prisutan objekat (Mani-Kirle – Money-Kyrle , 1968), ili doživljaj objekta kao konkretno stvarnog. I realnim ljudima, uključujući stvarne roditelje, dodeljena je uloga ili identitet u kontekstu ovog konkretno zamišljenog unutrašnjeg sveta, gde se objektni odnosi formiraju od univerzalnih apriori imaga . Posebno, Superego deteta, prema M. Klajn (1933: 249), „ne poklapa se sa slikom koju predstavljaju njegovi pravi roditelji, već je stvoren na osnovu njihovih imaginarnih slika ili imaga koje je ono uvelo u sebe.” Klajnova je rano došla do shvatanja o intrapsihičkom poreklu introjektovanih i unutrašnjih objekata; pričajući o svojoj analizi Rite iz 1923. godine, ona piše da zabrana zbog unutrašnjeg progonilačkog objekta nije dolazila „od stvarne majke, već od introjektovane majke” (1926: 132). Ipak, Klajnova ne izbegava upućivanje na stvarni, spoljašnji svet, ali vidi projekciju – introjekciju kao trajan proces interakcije ili kao „međusobno delovanje” sredinskih i intrapsihičkih faktora (1936: 292). „Od svog početka, analiza je uvek stavljala naglasak na važnost detetovih ranih iskustava, ali meni se čini da tek pošto smo saznali više o prirodi i sadržaju njegovih ranih anksioznosti i neprekidnom međusobnom delovanju njegovih stvarnih iskustava i njegovog izmaštanog života, možemo u potpunosti da razumemo zašto je spoljni faktor toliko važan.” (Klajn, 1935, str. 285) M. Klajn tvrdi da od „samog početka psihičkog razvoja postoji stalna povezanost stvarnih objekata sa onim smeštenim u Ego” (1935: 266). Objektna imaga tako se shvataju kao „dvojnici” stvarnih situacija (1940: 346). Ideja „dvojnika” zasniva se na teoriji psihičke mentacije (unutrašnji objekti, reprezentacije i simboli) na osnovu ideje saobraznosti (radije nego verodostojnosti), shvatanje koje se održava na osnovu toga da su unutrašnja imaga u fantaziji, iskrivljena slika stvarnih objekata na kojima se zasnivaju” (1935: 262) Pre nego mehanizam odbrane, proces projekcije – introjekcije shvata se kao normalan modalitet susreta, način povezivanja sa spoljašnjim svetom uopšte. Po ovoj pretpostavci, unutrašnji objekat imago oblikovan je oko srži stvarnog perceptivnog iskustva; unutrašnji svet naseljen je objektima koji potiču iz odojčetove stvarne sredine i međuljudske istorije. Kako se ciklusi projekcije i introjekcije nastavljaju, u izvesnom trenutku (prema Klajnovoj na početku, sa 4–6 meseci) odojče shvata da je omraženi objekat koji je izbačen i napadnut u fantaziji isti kao i hranljiv, voljeni objekat koji odojče sa ljubavlju želi da primi. Tako odojče ima iznenadnu spoznaju o sopstvenim napadima na voljeni objekat. Ako to spajanje voljenih i omraženih figura može da se podnese, umesto progonilačke anksioznosti preživljavanja rane, takozvane ʼparanoidno-shizoidne pozicijeʼ, gde vladaju izmaštani ʼdelimični objektiʼ, anksioznost počinje da se usredsređuje na blagostanje i preživljavanje drugog kao stvarnijeg i kompleksno percipiranog ʼcelog objektaʼ. Postepeno, proganjanje proizvodi pokajničku krivicu i tišteću tugu, koja je povezana sa produbljivanjem ljubavi. Sa čežnjom za onim što je izgubljeno ili oštećeno mržnjom dolazi i poriv za popravkom. Kapaciteti Ega se uvećavaju i svet se opaža bogatije i realističnije. Omnipotentna kontrola nad objektom, koji sad osećamo kao stvarniji i zaseban, se
447
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online