Nazad na sadržaj
Iako je u radu Melanije Klajn zapazila, ne uvek očigledne rane sredinske uticaje , Džudit Mitrani (2007) citira njen rad O važnosti formiranja simbola u razvoju Ega . Ovde je Klajn (1930) predstavila svoje nalaze iz analize četvorogodišnjeg autističnog dečaka koga je nazvala Dik i uvela koncept „preuranjenog razvoja ega” (str. 227) kako bi sumirala Dikovu dilemu. Opisala je detetovu preranu sazrelost kao „preuranjenu empatiju” (str. 227) za majku i „preuranjenu i preteranu identifikaciju” (str. 223) sa njom. Iznela je teoriju da je Dik snosio posledice preranog nastupa depresivne pozicije. Drugim rečima, u transferu je Klajnova opazila i izvukla zaključak o Dikovoj neblagovremenoj zabrinutosti kao veoma malog deteta za pitanja koja se tiču opstanka njegove majke. U radu Melanije Klajn ima bezbroj referenci na odojčetovu projekciju libidinalnih aspekata sopstvenog selfa na majku, kako bi dopunilo ono što nedostaje, kako bi nju popravilo (to jest, depresivna pozicija, i preuranjena i ne tako preuranjena), a takođe i njenih naglašavanja neophodnosti odojčetovih dobrih objekata koji borave u srži Ega. Međusobno delovanje dobrih i loših objekata kod Melanije Klajn naročito jezgrovito se vidi u njenom radu O osećanju usamljenosti . Ona kaže da: Ego postoji i dejstvuje od rođenja nadalje. U početku, uglavnom mu nedostaje kohezija i njime dominiraju mehanizmi splitinga. Opasnost da se bude uništen instinktom smrti usmerenim protiv selfa doprinosi splitingu impulsa na dobre i loše; zahvaljujući projekciji ovih impulsa na prvobitni objekat i on sam biva rascepljen na dobar i loš. Zbog toga, u najranijim fazama, onaj dobar deo Ega i dobar objekat su u izvesnoj meri zaštićeni, pošto je agresija usmerena u drugom pravcu od njih. Ovo su naročiti procesi splitinga koje sam opisala kao osnovu relativne sigurnosti kod veoma malog odojčeta, u meri u kojoj sigurnost može da se postigne u ovoj fazi; dok su drugi projektivni procesi splitinga, kao oni koji vode do fragmentacije, pogubni po Ego i njegovu snagu.” (Klajn, 1963, str. 300). Nagon ka integraciji „pojačava se sa razvojem Ega, i to na osnovu introjekcija dobrog objekta, koji isprva predstavlja majčina dojka, iako to mogu biti i drugi aspekti majke. Ako se dobar unutrašnji objekat uspostavi sa relativnom sigurnošću, on postaje srž Ega koji se razvija.” (Klajn, 1963, str. 301). „... integracija, kada bi mogla da se postigne, imala bi za posledicu ublažavanje mržnje ljubavlju i na taj način slabljenje destruktivnih impulsa. Ego bi se onda osećao bezbednije, ne samo u vezi sa sopstvenim opstankom, već i u vezi sa očuvanjem svog dobrog objekta... Međutim, integraciju je teško prihvatiti. Spajanje destruktivnih i ljubavnih impulsa, kao i dobrih i loših aspekata objekta, budi anksioznost da destruktivna osećanja mogu da nadvladaju osećanja ljubavi i ugroze dobar objekat. Dakle, konflikt postoji između traženja integracije kao zaštite od destruktivnih impulsa i straha od integracije da ne bi destruktivni impulsi ugrozili dobar objekat i dobre delove selfa.”
450
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online