Nazad na sadržaj
mesto korenitoj teoriji objektnih odnosa psihopatologije. Teorijski i klinički akcenat Ferbernovog revidiranog modela psihoanalize očigledan je pre svega u njegovoj tvrdnji da su pacijenti koji su dijagnostikovani kao ʼdepresivniʼ često po karakteru ʼshizoidniʼ; disocijativna pojava histerije, na primer, „uključuje rascep Ega suštinski identičan sa onim koji terminu ʼshizoidanʼ dodeljuje njegov etimološki značaj” (1944: 92; naglašavanje dodato). Ova dijagnostička generalizacija proširuje se i na ʼnormalnoʼ, kao i na patološko, na osnovu toga da su „internalizovani loši objekti prisutni u umovima svih nas na dubljim nivoima” (1943: 64-5). Ferbern (1952) je kritikovao M. Klajn da nikada nije na zadovoljavajući način objasnila kako fantazije inkorporiranja objekata oralno mogu da dovedu do uspostavljanja unutrašnjih endopsihičkih struktura. Prema njegovom shvatanju, sem ukoliko se pruži takvo objašnjenje, o takvim unutrašnjim objektima se ne može govoriti kao o strukturama, već ostaju tvorevine fantazije. On je pokušao da poveže mehanizme Melanije Klajn sa strukturalnim modelom. Njegova analiza splitinga – posmatranog kod pacijenata sa shizoidnim tendencijama – ima trajnu kliničku vrednost i obezbedila je plodno tle za razumevanje strukturalnih modela internalizacije objektnih odnosa koji će uslediti (Kernberg, 1977). Dok je Ferbern zamenio dualnu teoriju instinkta radikalnom teorijom objektnih odnosa kad je izjavio da se „impulsi moraju shvatiti kao... da predstavljaju dinamičan aspekt Ego struktura... i da neizostavno uključuju objektne odnose...” (Ferbern, 1951, str. 167), i tako ostavio temu odlučujućih osnovnih neuspeha sredine otvorenom, njegov ʼuzbudljiv objekat – libidinalni Egoʼ; ʼodbacujući objekat – antilibidinalni Egoʼ; i ʼidealni objekat centralnog Egaʼ glavne su intrapsihičke strukture koje su kasnije kritikovane zbog preteranog pojednostavljivanja. S druge strane, njegova klinička istraživanja, koja pokazuju da je patologija seksualnog razvoja intimno povezana sa obrascima intrapsihičkog i interpersonalnog razvoja, široko je prihvaćena i ostaje njegov trajni doprinos. III. D. Ferenci i Balint: Primarna ljubav prema objektu i teorija kliničke tehnike Tradicija misli o objektnim odnosima u budimpeštanskoj školi, konkretnije Ferencijev rad, ulazi u britansku školu psihoanalize putem doprinosa Majkla Balinta. Nagoni i odnosi se shvataju kao podjednako važni na početku i dok Balint ne odstupa od klasične teorije nagona na način na koji to čine Ferbern i drugi u nezavisnoj tradiciji, on, ipak, iznosi niz važnih relacionih predloga. Posebno predlaže (I) da „odnos sa sredinom postoji u primitivnoj formi od samog početka” (1968: 63) i da je to neophodan uslov emocionalnog razvoja; (II) da prvobitne objektne odnose karakterišu pasivni oblici ljubavi prema objektu (1937: 98; up. Ferenci, 1924), ali i „aktivno traženje kontakta sa sredinom” (1968: 135); i (III) da je doživljaj „primarne ljubavi” (1937; 1968, poglavlje 12) temelj objektnih odnosa. 1. Teorija primarne ljubavi i istovremena upotreba regresije kao terapeutskog faktora čine osnovu Balintove psihoanalitičke misli. Za Balinta (1937: 101) „tragovi i ostaci [primarne ljubavi prema objektu] mogu se ispoljiti u svim kasnijim [fazama psihičkog života].” Iskustvo primarne
455
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online