Nazad na sadržaj
V. DALJI I SAVREMENI RAZVOJI U SEVERNOJ AMERICI
V. A. Od 1950-ih do 1970-ih godina
V. Aa. Studije o deci u najranijem uzrastu Proučavajući odojčad smeštenu u institucije, Rene Spic ( RenéSpitz , 1945, 1965, 1972) je skovao termin ’anaklitička depresija’, za posledice koje po tu decu ostavlja dugoročna odvojenost od staratelja. On je takođe bio prvi koji je konstatovao razliku između privrženih i mehaničkih ponašanja staratelja. Prema ovom shvatanju, ’anaklitičku depresiju’ ne izaziva samo uticaj dugotrajne odvojenosti, nego i mehanička briga o deci u instituciji, poput ’mrtve majke’. Spic je naglašavao privrženi ’holding’ deteta od strane staratelja, koji pospešuje bogatu taktilnu afektivnu neverbalnu komunikaciju između deteta i njegovih staratelja. Sledeći Boulbija (1969) u Engleskoj, Meri Ejnsvort (Ejnsvort, Blehar, Voters i Vol, 1978) je u SAD razvila savremenu teoriju privrženosti, kao bihevioralnu analogiju internalizovanim objektnim odnosima, pod uticajem ranog odnosa: majka – odojče (Dajmond i Blat, 2007). Meri Ejnsvort i saradnici (1978) su definisali privrženost kao afektivnu vezu između odojčeta i staratelja (Blum, 2004), i kategorizovali nekoliko tipova privrženosti, omogućavajući visokoindividualizovane razlike na kontinuumu od sigurne do nesigurne (izbegavajuća, ambivalentna, dezorganizovana) privrženosti. O uznemirenosti odojčeta izvođen je zaključak na osnovu sveukupnog odnosa majka – odojče, a ne nekog konkretnog traumatičnog iskustva. Ova tradicija nastavljena je u Ego psihologiji sa Margaret Maler (Maler, Pajn, Bergman, 1975) i raznim relacionim teorijskim orijentacijama u istraživanjima novorođenčadi Beatris Bibi (Bibi i Lakmen, 2005) i radu Bostonske studijske grupe za proces promene (Stern i saradnici, 1998). V. Ab. Maler Nakon Hartmana, najuticajnije proširenje modela nagona koji je obuhvatao nove dimenzije psihološkog razvoja došao je od Margaret Maler. Prvobitno interesovanje M. Maler za najranije objektne odnose deteta potiče od njenog proučavanja ozbiljne patologije kod dece – autizma i simbiotske psihoze – gde je uočila ekstremnu nemogućnost da se formira negujući odnos sa starateljima (Maler, Ros i Defriz – DeFries ,1949; Maler, 1952; Maler i Gosliner, 1955). Ovo je dovelo do razvoja teorije o normalnom razvoju deteta u kojem su objektni odnosi i self shvaćeni kao posledice instinktivnih nestalnosti. Sledeći Hartmana, „problem ’adaptacije’ u njenom radu se posebno tumači kao pomirenje sa ljudskom sredinom” (Grinberg i Mičel, 1983, str. 272).
463
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online