Nazad na sadržaj
Prema M. Maler, uspešan razvoj ne ogleda se u postizanju genitalnog primata nakon uspešnog edipalnog razrešenja, već u razvojnom kretanju od usađenosti u simbiotskom odnosu majka – dete do postizanja stabilnog individualnog identiteta u svetu predvidivih i realistično percipiranih drugih. Ovaj proces je nazvan „separacija – individuacija” ili „psihološko rođenje” deteta. Separacija i individuacija su komplementarni, ali odvojeni razvojni procesi. Separacija se definiše kao detetovo pojavljivanje iz simbiotske fuzije sa majkom; individuacija se sastoji od onih postignuća koja dovode do detetovog poprimanja sopstvenih individualnih karakteristika (Maler i saradnici, 1975, str. 4). Iako su organizujući principi Margaret Maler bili zasnovani na odnosima između selfa i objekata, sa akcentom na transakcione aspekte rasta i razvoja, oni su potekli od klasične teorije nagona. Dete, prema shvatanju Malerove, nije toliko neko ko se odupire konfliktnim nagonskim zahtevima, koliko je neko ko mora stalno da miri žudnju za nezavisnim, autonomnim postojanjem sa jednako moćnim porivom da uroni nazad u simbiotsku fuziju iz koje je izronilo. Razvoj je tokom vremena evoluirao u pogledu perioda i karakteristika specifičnih podfaza. U početku, teorija Malerove je pretpostavljala da se dete razvija od „normalnog autizma” preko perioda simbioze do četiri podfaze procesa separacije – individuacije koje se sekvencijalno odvijaju (Maler, Pajn i Bergman, 1975). Ona je, kasnije, značajno napustila koncept normalne autistične faze u prva dva meseca života novorođenčeta, zasnovan na primarnom narcisizmu i barijeri stimulansa, uvidevši da deca od rođenja pokazuju znake trajne svesti o njihovoj sredini i objektima u njoj, pa je barijera stimulansa pre „filter stimulansa”, što je termin koji joj je predložio Blum (Blum, 2004b). Od drugog meseca – simbiotske faze – novorođenče je, kako se misli, tek nejasno svesno objekata i nalazi se u stanju „iluziono/deluziono-somatsko-psihičke” fuzije (Maler i saradnici, 1975, str. 45). Ovo se smatralo pozitivnim stanjem povezanosti koje nastaje u intrapsihičkom kontekstu sa odsustvom granica između selfa i drugog (Fonađi, 2001). Tokom ove faze, afektivno ogledanje se smatra ključnim. Usklađena majka uspostavlja i održava odgovarajući afektomotorni dijalog sa novorođenčetom putem očnog kontakta, izraza lica, dodira, holdinga itd., čime doprinosi integraciji modulacije i regulacije afekta kod deteta (Blum, 2004). Faza separacije – individuacije, koja traje od 4-5. meseca do 18. meseca, sastoji se od nekoliko podfaza. Prvu podfazu Maler naziva „izleganje”, kada dete počinje da diferencira reprezentaciju selfa od majke/drugog (Maler i saradnici, 1975) tako što se od tendencije da se oblikuje prema majčinom telu pomera ka aktivnijem, nezavisnom istraživanju. „Više nego bilo koji drugi psihoanalitički teoretičar, Maler je prepoznala važnost hodanja, maturacionog postignuća koje najavljuje „uvežbavanje”, podfazu separacije – individuacije” (Blum, 2004b, str. 542). Tokom ove druge podfaze, dete uvežbava kretanje, kako bi povećalo fizičku odvojenost od majke i doslovno nastavilo proces diferencijacije. Ovo je period u koji Maler smešta stvarno „psihološko rođenje” deteta. Sa uspravnim kretanjem, vidokrug deteta postaje širi
464
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online