Nazad na sadržaj
i ono postaje uzbuđeno jer „čitav svet postaje njegov”. Kako je to Grinejker ( Greenacre , 1957) opisala, u pitanju je vrhunac detetove „romanse sa svetom”. Reč je, kako to Maler konceptualizuje, o vrhuncu i (sekundarnog) narcisizma i objektne ljubavi (Maler i saradnici, 1975). U ovom periodu, takođe, dete dostiže „vrhunac svoje ʼmagične omnipotencijeʼ koja potiče od njegovog osećaja da su magične moći njegove majke i njegove” (Fonađi, 2001, str. 66). Podfaza „zbližavanje” koja traje od 15-18. do 24. meseca, donosi sa sobom svest o odvojenosti, separacionu anksiznost i povećanu potrebu da se bude sa majkom (Maler i saradnici, 1975). Dete, koje je postajalo sve nezavisnije, sada počinje da shvata da je veoma mala riba u veoma velikom moru, što nosi sa sobom gubitak idealnog osećaja selfa i ponovno javljanje neke vrste separacione anksioznosti. Dete iznenada uviđa da je majka zapravo odvojena osoba koja ne može uvek da mu bude dostupna. Ovo dovodi do „krize zbližavanja”, koja traje okvirno od 18. do 24. meseca. Prema M. Maler, ponašanje deteta je afektivno ambivalentno i oscilira između potrebe za pripijanjem uz majku i snažne potrebe za odvojenošću. U ovom periodu spliting je na vrhuncu (Grinberg i Mičel, 1983). Tokom ovog perioda dolazi i do rapidnog razvoja autonomnih Ego funkcija koje su naročito naglašene brzim usvajanjem jezika i pojavom testiranja realnosti. Razvija se svest o rodnim razlikama i rodnom identitetu, koja je u interakciji sa procesom diferencijacije. Tokom podfaze zbližavanja, smanjivanje infantilne omnipotencije kompenzuje se selektivnim identifikacijama sa kompetentnom, tolerantnom, privrženom majkom (Blum, 2004b). Maler je isticala dostizanje konstantnosti objekta (na osnovu tolerancije na ambivalenciju) i konstantnosti selfa kao poslednju podfazu separacije – individuacije. Do ovoga dolazi u trećoj godini života i predstavlja važnu razvojnu prekretnicu. Dva osnovna zadatka ovog perioda su razvoj stabilnog koncepta selfa i stabilnog koncepta drugog, i organizovana su oko koučesnika u svim detetovim objektnim odnosima (Grinberg i Mičel, 1983). Iz ovih razvoja proishodi da dete sada može da održava osećaj sopstvene individualnosti, kao i osećaj drugog, kao neko unutrašnje, pozitivno kateksirano prisustvo. Ono može da funkcioniše odvojeno u odsustvu majke/drugog, dostigavši kapacitet da potpunije razume odvojeni doživljaj selfa i majke, svoj odvojeni um i interesovanja i namere drugog. Internalizovanjem blagonaklonosti i regulatornih funkcija majke, dete sada može lakše da toleriše odvojenosti, osujećenja i razočaranja, i ima više sposobnosti za autonomiju, individuaciju, odvojenost i nezavisnost. M. Maler je uspela da napravi vezu između klasične teorije nagona i razvojne teorije objektnih odnosa, koristeći koncept simbioze kako bi referisala i na odnos u stvarnosti i na libidinalno određenu unutrašnju fantaziju (Grinberg i Mičel, 1983). Koristeći Hartmanove koncepte prosečnog očekivanog okruženja (Hartman, 1927 [1964) i adaptacije (Hartman, 1939) M. Maler je „pomerila model nagona u pravcu koji je implicitno dodelio odnosu sa drugim mnogo centralniju eksplanatornu ulogu…” (Grinberg i Mičel, 1983, str. 282). Kako bi objasnila „prosečno očekivano okruženje” M. Maler se osvrnula na Vinikotov (1960) koncept „obične posvećene majke”(Maler, 1961; Maler & Ferer, 1968). Na ovaj način Maler je izjednačila detetovo rano okruženje sa konkretnom osobom majke.
465
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online