Nazad na sadržaj
Prema rečima Goldberga (2015b, usmena komunikacija sa Evom Papiasvili): „Zamislite, ako hoćete, osobu koja upisuje poslovnu školu na Harvardu. On ili ona je na poslovnoj školi, ali može retko biti fizički prisutan(na) u zgradi u kojoj je smeštena škola. Roditelji zamišljenog studenta dolaze u posetu da bi videli univerzitet koji njihov sin ili ćerka pohađa. Pokazane su im upravna zgrada i biblioteka, zajedno sa poslovnom školom, ali jedno nevino pitanje izgleda zbunjuje njihovog turističkog vodiča. Majka našeg studenta želi da zna gde je univerzitet i jedini odgovor koji može da joj se da jeste da je on svuda. Harvard nije ni puka zbirka zgrada, niti se uopšte može locirati. On je nešto slično pojmu, baš kao što um i self nisu ni fiksni ni ograničeni. Harvard različitim ljudima znači različite stvari baš kao i objektni odnosi.” (Vidi takođe i poglavlja TRANSFER, SELF PSIHOLOGIJA) V. Be. Uspon predloženih „trećih” modela psihičkog funkcionisanja Sa obe strane Atlantika, francuski analitičari (Brise, 1988, 2005, 2006, 2013) su usvojili termin „treći model” ( Le Troisième Topique ) kako bi retrospektivno okupili pod jednim metapsihološkim nazivom radove jednog broja postfrojdijanskih autora o ulozi objekta u razvoju psihičkog aparata. Oznaka #3 se odnosi na činjenicu da su ovaj model postepeno razrađivali razni vodeći mislioci, koji su osećali potrebu da odnos sa ranim starateljima dodaju kao preduslov dostizanju psihičkog aparata koji je sposoban da funkcioniše u skladu sa nekim od dva frojdijanska modela psihičkog aparata: prvi je topografski model (Frojd, 1900) sa podelom na svesnost, nesvesnost i predsvesnost, svaki sa zasebnim pravilima funkcionisanja; drugi frojdijanski model (1923, 1926), strukturalni model, deli psihički aparat na tri ravni: Id, Ego i Superego. U Frojdovim ranijim razradama implicitno je da je subjekat donekle svestan nagona kao dela sebe i da je bio prinuđen da ga potisne kao odbranu od njegove (za Ego) neprihvatljive prirode. Drugi model predlaže daleko nejasniju situaciju u kojoj, čak i u idealnim uslovima, jasne unutrašnje diferencijacije psihičkog aparata, značajni delovi Ega i Superega ostaju nesvesni, a Id je ispunjen materijalom koji nikada nije postao svestan. U radovima koji su usledili Frojd se muči oko teorijskih i tehničkih implikacija ovih otkrića. Uprkos tome, tvrdnja da oba modela predstavljaju „jednu osobu” je odbranjiva. Oba Frojdova modela opisuju neurotsku bolest kao um koji ratuje sa samim sobom, a ne sa spoljašnjim svetom. Već u Studijama o histeriji (Frojd, 1893–1895) opisuje žene koje su se razbolele nakon što su podlegle nekoj „neprihvatljivoj” misli koja je duboko u suprotnosti sa njihovim moralnim idealima ili ponosom. Kod ovih žena, i bez pribegavanja spoljašnjoj pomoći, mobilizacija unutrašnje odbrambene radnje izolovala je neprihvatljivu misao. Ove žene su bile sposobne i da reprezentuju zabranjenu želju i da je – mada nakratko – prepoznaju kao jedan neprihvatljiv deo sebe. Štaviše, njihova odbrana u vidu potiskivanja nije uništila ovu reprezentaciju. Dobar primer je slučaj Lusi R: ona je priznala, pod teretom Frojdovih pitanja, da je znala da je zaljubljena u svog poslodavca ali: „Nisam znala – ili bolje rečeno, nisam želela da znam. Želela sam da izbacim to iz svoje glave i da više ne razmišljam o tome; i verujem, u
477
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online