Nazad na sadržaj
V. Bea. Objekat, realni drugi i nagon Mada je oprečnost postulirana između „traženja objekta” i „traženja zadovoljstva” u stvaranju psihe podstakla nalet kreativnog postfrojdijanskog razmišljanja u Sjedinjenim Američkim Državama, jedan značajan broj mislilaca ju je od početka dovodio u pitanje. Slična procena bi mogla da se da u vezi sa kontroverzom o relativnoj važnosti „realnih” osoba/objekata u odnosu na unutrašnje objekte ili potrebe da se adresira „deficit”, a ne „nagon”. Nijedna psihoanalitička teorija ne može se poštedeti suočavanja sa duplim statusom objekta (Grin, 1975): izmaštanog i stvarnog, unutrašnjeg i spoljašnjeg, reprezentovanog i uočenog. Zbog isticanja duboke međupovezanosti nagona i objektnih odnosa, zagovornici dodavanja „trećeg” metapsihološkog modela našem teorijskom arsenalu mogli bi da se vide kao istomišljenici relacionalista koji, kako je gore navedeno, zagovaraju „dijalektiku” između modela nagona i relacionog modela. Možda bi bilo preciznije o trećem modelu govoriti u množini, s obzirom na to da različiti autori prilaze ulozi objekta na tako suštinski različite načine da neka „jedinstvena” teorija još uvek ne postoji, a možda i nikada neće postojati. Sa širenjem svesti o približavanju teorijskih pravaca i kontinenata intenzivnog proučavanja uloge objekta u razvoju psihičkog aparata, pojaviće se dragocene mogućnosti za unakrsnu fertilizaciju i raspravu. U cilju ilustrovanja raznolikosti gledišta, šest autora sa naročito uticajnim doprinosima ovoj oblasti promišljanja u Severnoj Americi ovde će biti kratko pomenuti: Lakan, Vinikot, Grin, Laplanš, Rid i Levald. Nezavisno jedan od drugog, i gotovo istovremeno, Lakan i Vinikot su formulisali osnovnu ljudsku dilemu: da bi postao neko, svaki subjekat mora da prođe kroz nekog realnog, sukobljenog, individualnog drugog. Oba autora su pisala o funkciji ogledanja objekta, u Vinikotovom (1967) slučaju kao prilike da se pronađe reflektovani „istinski” self osobe dok je, prema Lakanu (1977 [1949]), ovo ogledanje početak doživotnog otuđenja u kojem Ego, koji žudi da bude predmet želje drugoga, preuzima druge oblike da bi postojao. „Realnost” intruzivnosti drugoga, koja okupira Lakana, međutim, nije se odnosila na konkretne detalje o ličnosti ili aspektima ponašanja drugog već na „označitelje”, takoreći progutane sa majčinim mlekom. Upravo je identifikaciono „pribadanje” ili „zakačinjanje” nesvesnog subjekta kombinovanim diskursima ʼbliskogʼ drugog, ranog staratelja, i ʼdalekogʼ drugog, zajednice i kulture, dovelo do naglaska na otkrivanju ključnih „označitelja” u tretmanu. Bivša Lakanova učenica, Olanjije (2001 [1975]) produbila je razumevanje intimne uloge ranog staratelja u detetovoj „aktivnosti reprezentacije”. Ona je istakla da kod novorođenčadi postoji neizbežno „nasilje anticipacije” u „govornoj senci” majčinskog diskursa. Štaviše, ona je naglašavala centralnu ulogu „odložene radnje” imenovanja afekta (odložena, jer nastaje nakon što je majka uočila detetov odgovor i pre nego što dete spozna kako sâmo o njemu da govori) koje označavanjem detetovog odnosa sa drugima koji je kateksiralo „identifikuje i formira Ja” (str.97). Prema Vinikotu, objekat takođe ima suštinsku ulogu u rađanju funkcionalnog psihičkog aparata koji je sposoban da razlikuje fantaziju od percepcije. Objekat omogućava ovu transformaciju i konstrukciju putem dve glavne vrste interakcija sa novorođenčetom. Prvo postoji
479
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online