Nazad na sadržaj
Savremenik Lakana, Vinikota i Grina, Levald je u Sjedinjenim Američkim Državama takođe odbacio nezavisnost objektnih odnosa i nagona u „reviziji samog koncepta instinkta” (1972, str. 324). „Predlaže se da instinktivne nagone, shvaćene kao psihičke sile, treba konceptualizovati u smislu njihovog organizovanja kroz interakcije u prvobitnom jedinstvenom psihičkom polju majka – dete, a ne kao svojstvene ili urođene datosti” (str. 324). Ističući frojdijanski koncept „vezivanja”, Levald je uvideo relacione implikacije koje nisu očigledne kod Frojda, gde bi se moglo smatrati da fuzija i defuzija, vezivanje i odvezivanje, nastaju u vakuumu bez objekata. Levald je shvatio da vezivanje instinkata zahteva „posredovanje” objekta i u smislu njihovog „kroćenja” i u smislu njihove „reprezentacije”. Na ovaj način, on izgleda ponavlja Vinikotov pojam „potreba Ega” u vezi s kojim se Vinikot žalio da „[je] nastala velika zabluda zbog sporosti nekih da shvate da potrebe odojčeta nisu ograničene na [puko zadovoljenje] instinktivnih tenzija, ma koliko one bile važne” (1965, str. 86). Iako koristi Strejčijev prevod „instinkt” za „trieb”, Levaldova misao spada u doprinose trećeg modela, kao što to pokazuje prošireni citat koji sledi: „Sve što možemo da nazovemo instinktivnim nagonima, kao psihičkim silama, nastaje i organizuje se prvo u matrici jedinstvenog psihičkog polja majka – dete, iz koje se, putem mnogobrojnih interakcijskih procesa u tom polju infantilna psiha, postepeno odvaja kao relativno autonomniji centar psihičke aktivnosti. U ovom shvatanju, instinktivni nagoni u njihovom originalnom obliku nisu sile koje postoje u nekoj autonomnoj, odvojenoj primitivnoj psihi, već su posledice tenzija u psihičkoj matrici majka – dete i kasnije između nezrele infantilne psihe i majke. Instinkti, drugim rečima, treba da se shvate kao relacione pojave od početka, a ne kao autohtone sile koje traže pražnjenje, pri čemu se pražnjenje shvata kao izlivanje energetskog potencijala u neki zatvoreni sistem ili iz njega.” (Levald, 1972, str. 321f). Levald je, takođe, bio izričit u vezi sa neophodnom asimetrijom u „dva nivoa psihičke organizacije” uključena u ovaj proces: majka/dete, analitičar/pacijent. Činjenica da Rusijon može, 2013. godine, da objavi rad pod naslovom „Funkcija objekta u vezivanju i odvezivanju nagona”, koji ne sadrži nijednu referencu na Levaldovo delo, pokazatelj je nastavka razmišljanja o dve samoće. Laplanš (1999) je takođe bio nepopustljiv kada je reč o temi neizbežne asimetrije „temeljne antropološke situacije”, mada je bio manje zainteresovan za kroćenje, a više za disruptivni seksualni karakter starateljeve nesvesne intruzije. Obe ove funkcije moraju se uzeti u obzir kako bi se obuhvatio čitav opseg objektovog uticaja na subjekat. Po mišljenju Selena (2015), „demonski” karakter (neke) seksualnosti na kojoj su insistirali Laplanš i Frojd,pre je posledica objektovog neispunjavanja svoje uloge nego enigmatskog kvaliteta njegovih „poruka”. Pogledajte, međutim, Rut Stajn (2008) za suprotno stajalište. Nekoliko autora koji su ovde retrospektivno grupisani kao mislioci „trećeg modela” došli su, čini se, do sličnih zaključaka o relativnoj neefikasnosti klasičnog interpretativnog rada sa osobama koje funkcionišu ispod „neurotskog” spektra. Terapeutska vrednost je pomerena na analitičarevu funkciju kao kontejnera i kao fasilitatora pacijentovog kapaciteta da oseća, verbalizuje i reprezentuje. Vinikot je pisao o „holdingu i rukovanju” i „kapacitetu za igru”, Bion
482
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online