Nazad na sadržaj
Jedan od njenih doprinosa teoriji objektnih odnosa bio je da razjasni Bionov predlog o tome šta je to što beba introjektuje u svoj rani odnos sa majkom. Ovo razjašnjenje je zasnovano na njenom shvatanju Bionovog preispitivanja ideje Melanije Klajn o dobrom delimičnom objektu (majčina dojka) kao nukleusu bebinog Ega, koji se introjektuje u prvim mesecima života. Tabak de Bjankedi razjašnjava kako Bion menja konkretniji, morfološki ili anatomski koncept dobre dojke u funkcionalan/fiziološki. Ona obrazlaže kako će aspekt povezivanja/razumevanja majčinog uma (njena kontejnirajuća umna funkcija) biti introjektovan, i kako će nukleus odojčetovog Ega postati funkcija kontejniranja i razumevanja njega samog (alfa funkcija, psihoanalitička funkcija ličnosti). Pored toga, ona naglašava i obrazlaže klinički značaj Bionovog modela kontejnera – kontejniranog, sa emocijama koje ih prožimaju i stvaraju različite vrste odnosa. Njen bogat opis osnovnih emocionalnih veza ukazuje na povezanost kao osnovnu odliku bionijanske misli. U ovom kontekstu, sama emocija ima povezujuću funkciju, a veze između (ljudskih) objekata predstavljaju „emocionalna iskustva”. Emocionalno iskustvo ne može da se posmatra nezavisno od nekog odnosa. V Ae. Žanin Puže i Isidoro Berenstajn: objektni odnosi naspram lo vincular Objektni odnosi i veze definisane u vrlo specifičnom okviru koji uključuje „lo vincular” predmet su zanimljivih diskusija, kontroverzi i konfrontacija među analitičarima. U nekim latinoameričkim analitičkim kulturama koncepti veze i lo vincular-a dobili su jedinstveno gledište. Grinberg (2012) naglašava ovu jedinstvenost i tvrdi da lo vincular ne može da se prevede na engleski ili francuski, jer je svojstven oblasti Rio de la Plata. Slično narcisizmu naspram objektne povezanosti, objektni odnosi i lo vincular zahtevaju opredeljivanje za jedno ili drugo i ukazuju na potrebu za razjašnjenjem. Prema Žanin Puže (2017), veza, kao lo vincular, definiše odnos između dva ili više subjekata koji dovodi do nastanka praksi svojstvenih trenutnoj situaciji. Ona favorizuje efekte interakcija u prostoru između dvoje ljudi, imanentno zajedničkog delovanja sa drugim ili drugima. Teško je ili nemoguće „upisati” događaje koji se dešavaju unutar veze u logiku koja upravlja dinamikom procesa identifikacije. Stoga, pored konflikata koji se odnose na svakog pojedinca, u obzir se mora uzeti proizvod preklapanja. Drugim rečima, mora se napraviti prostor za drugost svakog od subjekata koji nastanjuju odnos, drugost koja se ne može svesti na istovetnost. Osobenost svakog učesnika pokreće rad koji počinje od razlike. Sledeći Deridu (1967), razlika se shvata kao différance , tj. kao odložena sadašnjost. Ono što nastaje iz différance ne može se simbolizovati; ono premašuje reprezentaciju i zavisi od predstave. Predstava nije suprotna reprezentaciji. Ona pripada logici efekata sadašnjosti, odnosa između dva subjekta koji ne gube
487
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online