Nazad na sadržaj
patološka osećanja: „...ʼkonstruktivni doživljajiʼ su oni koji uslovljavaju stvaranje novih ʼEgo resursaʼ, dok ʼnegativni doživljajiʼ uslovljavaju ono što zovemo ʼtraumatskim doživljajimaʼ; oni će težiti da stvore patološke i patogene ʼEgo resurseʼ i imaće tendenciju ponavljanja, budući da uvek traže novu priliku za ono što su neki autori nazvali ʼnovim početkomʼ (Balint) ili ponovnim razvojem (Vinikot). Nastavljajući sa našim načinom razmišljanja, traumatski doživljaji mogu da se interpretiraju kao doživljaji koji ostavljaju patološke identifikacije, odnosno, oni uslovljavaju ʼprisustvaʼ drugih u nama, uz patogenu moć koju su imali u trenutku samog traumatskog doživljaja.” (Garsija Badarako, 2006b, str. 4) Kada je potreba deteta osujećena ili neprepoznata usled nedostataka roditeljskih objekata, oni se mogu pretvoriti u objekte koji uznemiruju. Za razliku od Melanije Klajn, koja dobar objekat posmatra kao isključivo zadovoljavajući, a loš objekat kao isključivo frustrirajući (Klajn M., 1980), Garsija Badarako navodi da je dobar objekat onaj koji pruža, svojom strukturirajućom funkcijom, uslove da frustrirajući doživljaji budu podnošljiviji, a da doživljaji zadovoljenja imaju granicu. S druge strane, loš objekat opisuje kao objekat koji, zahvaljujući svojoj sopstvenoj manjkavosti, ne može da pruži te neophodne elemente. Naprotiv, loš objekat uvećava osujećenja, zavist i primitivne mržnje, što je takođe tipično i za objekat koji uznemiruje. Dugogodišnje iskustvo u državnim bolnicama i u sopstvenoj Višeporodičnoj strukturiranoj terapijskoj zajednici tokom kojeg se bavio složenim patologijama omogućilo je Garsiji Badaraku da otkrije važnost recipročnih međuzavisnosti kako bi razumeo mentalnu patologiju. Prema njemu, um je uvek sačinjen od normativnih recipročnih međuzavisnosti koje pružaju sigurnost, i/ili patogenih međuzavisnosti koje uznemiruju. Zahvaljujući dugogodišnjem kliničkom iskustvu sa pacijentima sa teškim mentalnim bolestima i njihovim porodicama, formulisao je svoju glavnu ideju o osnovnoj komponenti mentalnog funkcionisanja kao razmeni između dva uma: jednog koji se razvija i raste i drugog koji je već dostigao određeni nivo razvoja. Proširujući shvatanje Ego mehanizama odbrane da bi obuhvatio dublje aspekte funkcionisanja uma, Garsija Badarako je razmišljao o odnosu subjekta prema subjektu: dva subjekta sa različitim karakteristikama u recipročnim međuzavisnostima, što dovodi do konceptualizacije „ prisustva koja uznemiruju ” . U ovom kontekstu, koncept „fiksacije” bi mogao da se razume kao opstajanje veze sa objektom koji sadrži karakteristike objekta/prisustva koje uznemirava u psihi. Takvo prisustvo se spolja hrani stvarnim roditeljskim objektom, koji na samom početku nameće uslov da je neophodan za život osobe. „Proživljeno osećanje prilikom odvajanja od majke, koje uprkos tome što izaziva patnju funkcioniše kao ʼneophodan otrovʼ za neutralizaciju psihičkog bola, i majka i dete doživljavaju kao pretnju smrću” (Mitre, 2008, str. 6). Činjenica da zavisi od ljudi bez resursa ostavlja pacijenta izloženog, zbog svog nezaštićenog položaja, bilo kakvim traumatičnim situacijama. Garsija Badarako je smatrao da u psihičkom aparatu ozbiljno mentalno obolele osobe može
490
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online