Nazad na sadržaj
VI. Ah. Vili Baranže: „Polumrtav – poluživ objekat” Vili Baranže (1961–1962) je opisao jednu određenu strukturu objekta koja se izgleda javlja u svim procesima tugovanja i depresivnim stanjima, mada ne isključivo, u kojima se objekat doživljava kao polumrtav – poluživ. Kliničko iskustvo i proizvodi fantazije (mitovi, legende, romani itd.) otkrivaju širok spektar tih struktura, od kojih su neke proganjajuće, a druge oštećene i depresivne. U nekim slučajevima, čini se da se geneza depresije koncentriše oko polumrtvog – poluživog objekta, koji zauzima mesto od najveće važnosti u svetu nesvesnog. Ovaj objekat, kao prirodnu posledicu, ima određenu vrstu idealizovanog objekta, i oba se razlikuju od Superega. On je opisao rigidnost ove strukture objekta i njegovu tešku asimilaciju od strane Ega. Uzimanje u obzir prethodnog postojanja važne simbiotske situacije između Ega i objekta omogućilo mu je da donekle rasvetli njegovu genezu. Baranže je primetio da je razumevanje tenzije između osiromašenog Ega i hipertrofiranog i sadističkog Superega nedovoljno da dovede do promene. Jedino uzimanje u obzir odnosa selfa sa njegovim mrtvim – živim objektom i njegovim idealizovanim objektom, od kojih su oba različita od Superega, može da napravi promenu. U produženim depresivnim stanjima, proces tugovanja ne može da nastupi i subjekat ostaje, u više ili manje prikrivenom obliku, vezan za objekat koji niti može da se vrati u život, niti da potpuno umre. Osoba u depresivnom stanju živi izložena mrtvom – živom objektu. Samo analitičkim radom ovaj objekat se sve jasnije ispoljava, omogućavajući nam da proučavamo njegovu strukturu i karakteristike. Neke vrste mrtvog – živog objekta veoma podsećaju na proganjajuće objekte: na jednom ekstremu smo suočeni sa nizom struktura u kojima su umirući objekti koje self/Ego mora da očuva po svaku cenu, dok su na drugom ekstremu predstavljeni objekti koji uzrokuju kombinaciju depresivne anksioznosti i paranoidne anksioznosti u Egu/selfu. U mnoštvu različitih mrtvih – živih objekata koje Baranže opisuje, najvažnija vrsta je umirući objekat depresivnih stanja. Ovde, subjekat je „nastanjen” unutrašnjim „skoro mrtvim” objektom koji ga porobljava i primorava na sterilnu aktivnost reparacije, koja uvek ostaje nedovršena. Ova nesvesna situacija određuje depresivne anksioznosti povezane sa spoljašnjim objektima, kao što su krivica, inhibicije i druge odbrane koje se mogu naći u depresivnim stanjima. U stanjima tuge/žalosti i depresije, on prepoznaje postojanje dva različita objekta, oba ambivalentna, mada različita po strukturi i funkciji. Oba se hrane Egom/selfom, iscrpljuju ga, i dovode do toga da usvoji mazohistički stav. Jedan mrtav – živ objekat ima funkciju kontejniranja sadističkih fantazija i omogućava kontrolu depresivne anksioznosti. Drugi, idealizovani objekat, služi kao utočište za Ego/self, koji u idealizovani objekat deponuje deo sopstvenog potencijala i kapacitet reparacije kako bi ih sačuvao od mazohizma i opasnosti od smrti. Ego/self, koji se oseća iscrpljeno i krhko, traga za sigurnošću u jakom i intenzivno živom objektu. Ovo se često uočava u transfernim manifestacijama: analitičar postaje predstavnik ovog idealizovanog objekta, a self/Ego analizanda učestvuje na simbiotski način u vitalnosti analitičara.
492
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online