Nazad na sadržaj
Ova simbioza, prethodno nedovoljno cenjena, dovela je Baranžea do zaključka da je jedan od temelja patološke tuge/žalosti prethodna simbiotska situacija selfa/Ega sa izgubljenim objektom. Ona se mora diferencirati od njenog paranoidno-shizoidnog pandana koji suštinski funkcioniše na osnovu projektivne identifikacije, koja je dodeljena da kontroliše paranoidnu anksioznost i eliminiše svu ambivalentnost. Nasuprot tome, depresivna simbioza funkcioniše sa introjektivnom kao i projektivnom identifikacijom, a delovi selfa/Ega i objekta, projektovani ili introjektovani, prošli su kroz poseban proces depresivnog rascepa/splitinga. Drugim rečima, idealizovani objekat sadrži krhke ili umiruće aspekte selfa/Ega zajedno sa svojim sopstvenim vitalnim potencijalom. Ovo se uočava kod transfera, gde strah od gubitka analitičara ili od sopstvenog uništenja kod depresivnog pacijenta može da bude intenzivan, a proces privođenja analize kraju izaziva akutne probleme koji uzrokuju relapse. VI. Ai. Karlos Mario Aslan: senka objekta Na osnovu ideje da Frojd nije preformulisao Tugu i melanholiju nakon što je opisao strukturalnu teoriju i nagon smrti, Aslan (1978) je ovo doveo u vezu sa izbegavanjem tuge/žalosti u psihoanalitičkoj literaturi i kulturi, gde su svi rituali napuštani u pokušaju da se negira sopstvena kao i smrt voljenih. Njegovi razvoji bili su usmereni ka održavanju značenja tuge/žalosti kao duela ili borbe, kao proganjajućeg procesa koji se generalno odbacuje u korist tuge/žalosti kao obmane ili bola. Smatrao je da jasna razlika između introjekcije i identifikacije, primarne i sekundarne identifikacije, privremenih i strukturnih identifikacija i centralne uloge teorije unutrašnjih objekata doprinosi boljem razumevanju tuge/žalosti. Takođe je naveo da Frojdova „patognomonična introjekcija” objekta, nakon njegovog gubitka, ne može više da se održi, tvrdeći, međutim, da ona ima jako prisustvo, psihičko postojanje u selfu/Egu, pre njegovog gubitka. Zbog toga je on radije govorio o unutrašnjem objektu nego o reprezentaciji. On je pretpostavio da „unutrašnji objekat”, za razliku od „reprezentacije”, bolje odražava živi, dinamični, relacioni karakter sa selfom. Smatrao je da je reprezentacija, onako kako je koristimo, više fotografska, više statična od unutrašnjeg objekta, za razliku od termina vorstellung , koji označava i pozorišnu prezentaciju. U ovom kontekstu, Aslan je tvrdio da je ono što se internalizuje i što se može izgubiti – objektni odnos, onako kako ga određuje Self, shvaćen kao posuda nagonskih investiranja, u objektnim odnosima. Kasnije, Aslan (2003) opisuje sinhroniju i dijahroniju procesa tuge/žalosti koji bi se odigrao u psihičkoj reprezentaciji izgubljenog objekta kojeg je zvao unutrašnjim objektom, složenom strukturom Ega/Superega predsvesnih i nesvesnih idealnih kvaliteta. Nakon gubitka, došlo bi do neposrednog libidinalnog povlačenja iz unutrašnjeg objekta, uz deneutralizaciju nagona smrti, oslobođenog u obliku destruktivnosti prema selfu i drugima tokom najsnažnije proganjajuće faze tuge/žalosti. Ovo bi dovelo do brzog propadanja navedenog objekta,
493
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online