Nazad na sadržaj
telo i njegov sadržaj. Među primerima je i opsesivno istraživanje objekta putem mirisa kod hipohondrije, kao tehnike koja koristi tendencije njuškanja, kako bi se kontrolisala konfuzija. Nijeto piše i o implikacijama za psihoanalitičku tehniku: pošto opsesivni mehanizmi rade u dve faze, oni moraju biti redukovani nakon te dve faze u pravcu regresije. U prvoj fazi, pomeranje je od objekta ka telu (ili nekom njegovom delu), dok je u drugoj fazi pomeranje od tela ka nekoj misli ili osećanju. Ukoliko interpretacija preskoči telesnost i pokuša da direktno poveže mentalne pojave sa unutrašnjim objektima, ona nije delotvorna jer osnovnu odbranu ostavlja nedirnutu. VI. Al. Brazil: proširene teorije objektnih odnosa: Ružero Levi i Raul Hartke – intersubjektivna dimenzija i trauma Ružero Levi ( Ruggero Levy , 2014) je proučavao evoluciju koncepta objekta, od Frojda do M. Klajn, Biona, Vinikota i Melcera. On zaključuje da su promene u konceptima objekta i objektnih odnosa nastale zbog stalnih proširenja psihoanalitičke metapsihologije izvan njenih klasičnih dimenzija (Melcer, 1984). Incijalno, kod M. Klajn, proširenje metapsihologije uključivalo je dimenziju geografije mentalnih prostora. Njeno značajno produbljivanje razumevanja projektivnih i introjektivnih procesa koji čine bebin unutrašnji svet, omogućilo je da se uvažava istaknuta uloga objekta u izgradnji subjektivnosti subjekta. Kasnije, sa doprinosima bionijanaca, dodatna epistemološka dimenzija dodata je psihoanalitičkoj metapsihologiji (Melcer, 1984). Da bi se razumelo mentalno funkcionisanje, postalo je neophodno razumeti da li ono omogućava učenje putem iskustva. Pojam kontejnirajućeg/transformišućeg objekta pojavljuje se kroz njegovu alfa funkciju subjektove subjektivnosti. Na ovaj način, on dodaje značenje i transformiše bezimene emocije bebe. Po Leviju, Bion smatra da se sve novo znanje, putem ekspanzije simboličke mreže, pojavljuje u K- vezi (engl. knowledge ), kojoj gotovo daje status nagona. Ovo dovodi do spoznaje i učenja putem emocionalnog iskustva, čime se podstiče mentalni rast. Ako je inicijalno osnovna ideja, na osnovu koje je shvaćena izgradnja psihičkog aparata, bila u vektorskom nagonu/u doživljaju zadovoljstva/u memoriji/u želji/u psihičkoj reprezentaciji, napravljen je zaokret i akcenat je stavljen na odnos subjekat – objekat. Za Klajnovu, prisustvo drugog, objekta, njenog ili njegovog uma, dobija na značaju. Razvoji Biona, Vinikota i Melcera doveli su do ideje da prisustvo drugog i njegov um podstiču emocionalno iskustvo. Na um subjekta utiču protoemocije, emocionalni i senzorni doživljaji iz susreta sa objektom i senzacije koje potiču od somatskih ekscitacija koje se moraju simbolizovati. Ovaj model dalje razmatra objekat koji utemeljuje/transformiše subjektivnost subjekta, i ovo ima duboke implikacije za psihoanalitičku tehniku, koja obuhvata pojmove psihoanalitičke situacije kao dinamskog dvopersonalnog polja. Levi ističe da je za savremene teoretičare polja, kao što je Fero (1995), vrhunac slušanja koje proističe iz spajanja koncepata Biona i Baranžeovih samo jedan ugao slušanja, i dodaje da više nije moguće slušati pacijenta, a ne uzimati u obzir uticaj na objekte i objekata na njega.
496
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online